Jutro nad Sarajevom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Ramazan. 1404. godina.
Baščaršija. Žamor. Siluete trgovaca što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu dućana.
I ja.
Ja i Grad.
Ima li ko više.
Možda kaldrma.
Možda most prema Carevoj.
Možda Trg. 6. april.
Možda trolejbus, što čeka…
Možda velika kapija što zjapi tamo. Kao ždrijelo. Kao prolaz u mračni svijet.
Tamo iza tog ždrijela čeka te pukovnik T. S. Komandant Službe bezbjednosti Sedme armijske oblasti. U čijem sastavu je i kasarna u Osijeku gdje služiš vojni rok.
Strašljivo sam zakoračio. Omamljen putovanjem, nesvjestan onoga šta se događa.
Zašto sam ovdje. Ne znam. Osjećam samo da sam u neprijatnoj situaciji. Poslan sam na saslušanje. Polahko mi dolazi u glavu. Nalazim se u predistražnom postupku.
Ležim tako u kasarni »Viktor Bubanj«. U ramazan 1984. Razmišljam o razgovoru s pukovnikom. O mojoj situaciji. O ljetu u Sarajevu. Nikada u ovo vrijeme nisam bio u Sarajevu. Ležim na leđima, u unifromi. Utrnuo sam. Zurim… Vojnik iz vojne policije se pojavi na vratima. I nestade. U očima sam mu hitro prepoznao tračak sažaljenja. Sažaljenja koje se osjeća prema žrtvi. Dokučio sam to samo u jednom momentu. Jer postao sam neko ko živi na momenat. Neko ko odjednom drugačije gleda. Ko odjednom drugačije misli. Ko odjednom drugačije vidi. Postao sam mitski neko. Neko ko je odjednom s druge strane realnosti. Neko ko je neprijatelj realnosti.
Negdje iz dubina mene migolje slike razgovora s poukovnikom S. T. Makedoncem koji perfektno govori srpskohrvatski. On zapravo uopće nije Makedonac.
On je čuvar.
On je predstavnik.
On mene ocjenjuje. Ispituje, isljeđuje. Zaviruje mi pod kožu. Ulazi u moju psihu, moj svijet, moje uspomene, moju budućnost. On ulazi u moju dušu. Sračunato i potentno. Iz daljine diriguje situacijom kao neki neuhvatljivi nonšolatni mag. Sav je u igri, u ozbiljnoj igri duha i misli. I mašte. Ja se izmotavam, pretvaram, glumim, dobacujem neke isječke (glej, čak isječke nekih mudrih ljudi, iz nekih knjiga koje sam ja nekada čitao). Vatreno dokazujem da nisam ono što veliki Neko (koga pukovnik predstavlja) pretpostavlja. Ja sam samo jedan obični dječak sa sela. Što je nosio užinu u pletenoj torbi i zviždukao dok je koračao za svojim stadom. Ja sam zapravo seljanče, a zaboga koga još interesiraju seljančad. Koga interesiram ja. KO SAM JA. Zašto sam JA OVDJE.
Hej, jesam li ja neko važan. Možda sam ja baš neko važan. Pa to je i Izet natuknuo. Jest’, ja sam važan. Ja sam s pukovnikom, ja sam sa sistemom, oči u oči, s cijelom jednom moćnom državom, s cijelim jednim moćnim ustrojem, s cijelom jednom moćnom realnošću, …
Ne, ti nisi običan čovjek. Da si neko običan ne bi te tretirali baš tako. S najvećeg nivoa. Pustili bi te da živiš anonimno. Beznačajno. Kao i svi drugi što se sada valjaju Baščaršijom, što puše i cirlukaju se. Nesvjesni, zaboravljeni.
Jedan vojnik (iz vojne policije) upade skoro polugo u sopavaonicu i reće: »ah!« To« ah« odnosi se na tipa koga čeka vojni sud. Ah!
Spuštao se sumrak. Iz Švrakinog Sela čuo se ezan. Glas mujezina titrao je kroz blagi junski sumrak. Melodično i cinično. Brutalno cinično.
PS:
*Negdje 1991. g. čitao sam u nekim sarajevskim novinama da se pukovnik T. S. »penzionisao« i žalio da ima »malu penziju«. Nikada ga poslije nisam vidio.
*Na mjestu gdje je nekada bila smještena kasarna »Viktor Bubanj« ako se ne varam trenutno je smješten Međunarodni sud za ratne zločine.
*U pritvoru na saslušanjima proveo sam devet dana. Pukovnik T. S. se nije derao na mene i nije me maltretirao, ni fizički ni psihički. Vratio sam se nazad u Osijek i nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.
*Prvi puta govorim o ovom svom nezaboravnom iskustvu. Mada zvuči kao obična blogerska priča, možda i zbog toga što je nisam uspio kvalitetno ispričati, makar i neskromno zvučalo ovo iskustvo ni u kom slučaju nije obična priča. To je događaj s kraja jedne epohe, autentičan i neponovljiv. Događaj koji se ne može riječima izraziti.
Ne, ovo nije obična blogerska priča. Namjerno si odabrao samo naznaku koji bi to mogao biti “grijeh” prema sistemu. Dopada mi se to, to priču čini univerzalnom za sve, više ili manje sofisticirano, ugnjetene manjine. Interesantno je i to da manjina ovdje ustvari i nije manjina, nego jako velika grupa ljudi koja se nagoni da “bira” bez prava izbora, koja se zapravo na najdubljem mogućem ljudskom nivou asimilaciono i prsilno disciplinira. Zato se oni ljudi, u to vrijeme, -valjaju- Baščaršijom.
Pažljivo biraš riječi, držiš gotovo socioistraživačko odstojanje; a imaš lijep, jasan i, istovremeno, tajanstven stil. To me natjeralo da ovaj autobiografski zapis doživim i kao književnu vrijednost.
Na kraju, imam jedno važno pitanje, meni je važno da prodrem do srži. Zašto je ezan, osim melodičan, bio i ciničan? Brutalno ciničan? Zašto baš odabir te riječi?
(P.S. U nekadašnjoj kasarni “Viktor Bubanj”, danas u Ulici Kraljice Jelene, smješten je Sud Bosne i Hercegovine i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, sa svojim, najvažnijim, sudskim i tužilačkim odjeljenjima za ratne zločine. Tu su i odjeljenja za procesuiranje korupcije i kriminala, upravna odjeljenja, kao i drugostepena (žalbena, apelaciona) sudska odjeljenja za ratne zločine, te kriminal i korupciju.)
Da, nije to nikako obicna prica. Divno disu slova u tvojim pricama, disu zidovi dok se medju njima odvija drama u covjeku kojem ponestaje zraka.
Volim ovakve zapise, bio je jedan sa obale mora, ne zapamtim rijeci,ali osjecaj koji probude, naprosto se pamti.
Vasionka: “Cinično”, pa ako racionaliziram, ta riječ odgovara situaciji. Pretpostavi da neko ko se “zalaže” za ezan i upravo dok se taj neko nalazi “na dnu” čuje ezan… Vazdušna linija između džamije, tj. munare u Švrakinom Selu i mjesta gjde sam ja ležao je možda nekih 300 m. Recimo, to je jadan vid. Drugi je, ezan je bio javno “dozvoljen”, a tajno, ljudi su snosili posljedice zbog izražavanja svoje privrženosti nečemu što je bilo dozvoljeno…
Slažem se s tobom da “događaj” reflektira odnos većine i manjine. Briljantna opaska. To je “problem” od kada postoji ljudski rod. Univerzalni problem. To je situacija ili stanje u kojemu ti gubiš pravo samo zato što odstupaš od većine. To je tvoj jedini grijeh koji si počinio.
“Događaj” je višeznačan, i mogao bih se ovdje raspisati, ali unajkraćem. ovo nije bilo moje jedino “salušavanje”, ali jeste nekako “najopasnije”. Imao sam cijelo tuce civilnih “bezbjednosnih razgovora”, ali tu si mogao nekako da “pregovaraš”, mnogo je zavisilo od backgrounda istražitelja, njegove osobe (osobnosti) itd. Međutim, ovaj je drugačiji, već po tome što se desio u vojsci. Vojska je bila ideološki bastion, i procedura da dođeš u zatvor je jednostavnija. Zato sam ja, iskreno rečeno, bio zdrman.
“Događaj” je vezan na “montirani proces” 1983. u kome je osuđeno “trinaest muslimanskih intelktualaca”. Ja sam neke od njih lično poznavao i bio sam na neki način na marginama toga kruga. U kasarni kod današnjeg Austrijskog trga sam ostavio tada izjavu od 15 stranica kod pukovnika T. S. i mislim da se je lanac suđenja prekinuo baš na meni. I to zbog toga što je po mom mišljenju “režim” bio pod jakim međunarodnim pritiskom, a i zbog toga što se je rađao novi duh i novo vrijeme koje je rušilo ideološke okove.
Kažem “višeznačan” jer ja sam, Božijom voljom, i kroz ovo salušavanje i kroz prethodna prošao bez ikakvog fizičkog maltretiranja. Ne znam zašto me nisu tukli, ali stvarno nisu, i ja sam zbog toga neizmjerno sretan. Sretan sam i zbog toga što sada nemam traume i nisam opterećen prošlošću, mržnjom prema bivšem sistemu.
I još riječ-dvije o “inkriminiranim djelima”. Dakle, najveći grijeh je bila moja veza s ljudima koji su već osuđeni. A ti ljudi su osuđeni baš zbog toga kao što si napisala, nasilničkog ponašanja većine, bolje reći taj proces je rezultat zlouptrebe predstvanika većine, nad onima koji se ne uklapaju u trenutni ideološki kalup. Alija Izetbegović je bio osuđen zbog čega? Zbog toga što je pisao po mom mišljenju briljantne eseje u kojima je raspravljao o vezi između morala i religije, ili, između morala i ideologije. U tim esejima je u(s)tvrdio da je “moral” i reigija jedno te isto, odnosno da je “religija samo drugo agregatno stanje morala”, i da “postoje moralni atesiti, ali ne postoji moralni ateizam”. Te i takve izjave su bile njegov grijeh!
Dakle, onima koji imaju još sumnje u glavi je li to bio “montirani proces” potvrđujem da jeste. I takvi procesi su se događali nakon II rata sve do toga (procesa) iz 1993. u svim republikama bivše države. Mnogo suroviji i s mnogo težim posljedicama.
Hvala za korekciju vezanu za bivšu kasarnu Viktor Bubanj, izgleda da radiš u profesiji gdje je tačnost informacija veoma bitna. I ta opsaka je svojersna nadogradnja posta.
Lovice: Hvala za javljanje, to je bila drama. I u toj drami (i ti si me na pozitivan način “potegnula za jezik”) osnovna emocija je bila – usamljenost. To je to. Ti si u potpunosti sam, ogoljeo, tvoja vlastita bit igra u grlu, kao knedla, gore-dolje… (Nešto sličnno situaciji kad sam se razvodio.) Samo što je u ovom slučaju bio prisutan strah. Strah od batina, od ljudske zlobe, od ljudske bahatosti. Srećom, toga nije bilo, Allah me je, u to sam tako intomno ubjeđen, sačuvao od toga. Tj. Njegov plan je bio iskušenje do tačke.
Tačno, brutalno ciničan. Svojom esencijom naravno ne, ali kontekstom svoje forme, kontekstom koji je omeđila, opečatila tortura većine, snažno da. Uvidjela sam to ovdje: (…) “ezan je bio javno ‘dozvoljen’, a tajno, ljudi su snosili posljedice zbog izražavanja svoje privrženosti nečemu što je bilo dozvoljeno…”. Ista esencija, sa ponešto drugačijim detaljima, više ili manje melodičnosti, drugačije je zvučala, govorila i z n a č i l a u nekom skromnom, seoskom mesdžidu (sada pretpostavljam, iako nije uputno pretpostavljati).
Možda jednom, ako ti to bude krenulo i ako ti bude prirodno, da podrobnije opišeš taj trenutak i svoje stanje u njemu. Možda, jer bi bilo korisno; kao da je upravo to, bar na osnovu informacija koje si nam dao i koje ja shvatam ovako kako ih shvatam, vrh tvoga iskušenja u ovoj stvari koja se tiče najdublje intime, intime vrijednosti i identiteta.
Ovaj tvoj odgovor je trenutak koji se ni meni nije desio slučajno. Čitam o sjajnoj tezi rahmetli Alije Izetbegovića i vidim da ću se susresti sa njegovim pisanim djelima, po prvi put. Trenutak je sazrio. Gledajući i sa druge, strogo racionalističke strane (što ju je u nauku unijelo prosvjetiteljstvo), moralni ateizam također ne postoji. Svi civilni zakoni zapadne hemisfere, kolijevke razvoja ateizma (ali ne i kolijevke rađanja ateizma, tu je ponovo odgovoran Istok), koji su i danas na snazi i služe kao temelj za dalje grananje, ustanovljeni su na judeo-hrišćanskoj interpretaciji Deset Božijih Zapovijesti. Hmm, interesantno, to sada uvidjeh, nisu sve Zapovijesti u njih ugrađene. Zapravo, nisu ugrađene prve dvije, najvažnije:
1. Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.
Naravno, ponovo sam isuviše izdetaljisala u jednom pravcu, može biti i odlutala. Izvini Teoretičaru, jednostavno me ponese tako, oduvijek.
Hvala ti za ovu priču u dva nastavka 🙂
Da, mene i zanima ta drama, manje kontekst. Kontekst moze biti isti, a toliko razlicitih nacina na koji ljudi prozivljavaju svoju dramu. Tvoja mi je vazna, jer je sve stavljeno na kocku, ispitan si, ili iskusan, do krajnje tačke koju možeš podnijeti. To je zona na kojoj najvise ordinira moja misao. Tacka susreta i rastanka s Bogom.
Interesantno je da bas ovo pisem u blizini mjesta gdje se odvijala ta drama.
Povezani smo, mi ljudi, na mnogo nacina. Mozemo izvuci “potezanjem za jezik” mnogo zakljucaka koji mogu doprinijeti boljem razumijevanju ljudskih drama na ovim prostorima. Otkloniti kontekst, znacilo bi ogoliti individuu i postaviti je na bilo koji test. Prosla bi ga sa istom dramom i istim ishodom. Snaga vjere je nesaglediva i cesto neobjasniva.