Jeste li sigurni da znate šta to znači? Ja lično nisam. Kao i sve na ovom svijetu, tako i »vjera« izmiče tehničkoj definiciji. Jednom rječju, jedna riječ (vjera) bezbroj značenja. Vjera ili religija? Šta je ispravno, ili šta je ispravnije.
Islam je vjera, budizam je vjera. Suština islama je »vjera« u Boga (je li čak ispravno kazati u Boga, ili pak u Allaha). Bolje rečeno, suština islama je vjera u Jednog Boga, dok je budizam vjera koja nema vjere u Boga (u svojoj »suštini« se isključuju). Dakle.
Šta sam ono htio reći? Aha. Kada »fenovi« Star Trak čekaju pobožno novu epizodu, s takvim zanosom koji klanjači u Begovoj teško mogu doseći, ili kada »navijači« Mančester Sitija pobožno plaču, ne zbog straha od kazne na Ahiretu, nego zbog toga što su njihovi »ljubimci« izgubili… šta je to, je li »to« vjera. Ako je vjera »društveni fenomen« kao što se kaže za sport, onda vjera i sport dolaze iz istog »izvora«, odnosno samo su dva fenomena u različitim oblicima.
Zašto nacionalni politički miting ili koncert rok grupe ne posmatrati kao vjerski čin?
Pojam vjere je u samoj tradiciji komparativnih studija relativiziran (jer u svim enciklopedijama »svjetskih religija« zajedno se obrađuju islam i budizam).
Šta hoću reći? Teza o »odumiranju vjere« koju je prvi plasirao Marks, pokazuje se kao pogrešna pretpostavka. Vjera ne izumire, samo mijenja svoju formu.
Mada, jedno je sigurno. Svijet koji poznajemo, ne postoji više. S njime ne postoji ni vjera koju smo poznavali.
Sjećam se kad mi je nekoliko godina unazad jedna poznanica, inače pisateljica, samouvjereno rekla: Ja imam svoju vjeru! Bilo mi je jasno pri tome da nije mislila na »islam« jer nisam bio siguran da zna koliko se puta u danu klanja, a kamo li da sama klanja. Međutim, nisam mogao da joj ne vjerujem. Upitao sam se potom koju vjeru ona ima. Kakva je njena vjera. Prije svega, može li se to što ona zove vjerom zvati uopće vjera.
Nisam bio ni svjestan koliko je to bila precizna moderna definicija vjere, ili definicija moderne vjere. Ne ulazim u njezinu istinitost ili neistinitost (za mene osobno je neprihvatljiva, jer vjera predstavlja sintezu vjere, duha i prakse). Gornja definicija koju je izrekla pisateljica se na ironičan način suprostavlja tezi o odumiranju vjere. Dakle, ne odumire vjera, odumiru tradicionalna pojmovanja vjere, odumiru vjerski sistemi, odumiru institucionalne dimenzije vjere. Vjera kao moralni sistem, kao svjetonazor, kao odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja, kao emocija, kao ideja, kao nada, kao spas, kao rješenje, kao utočište… ne odumire.
Vjera u javnom životu? Odmah se sjetim izjave pred kamerama Bakira Izetbegovića o tome kako je »platio zekat«. Vjerovatno nisam jedini koji je osjetljiv na takve izjave. Da je Bakir Izetbegović to rekao kao obični građanin ne bi mi to smetalo. Istini za volju, ako hoćemo »do daske« analizirati »slučaj« ključna stvar je (s vjerskog aspekta gledano) s kakvim nijetom je to rekao. Jer nijet na koncu jeste sve. Postoji hadis u kome Poslanik kaže da je cijeli islam baziran na tri hadisa, jedan od njih je onaj o nijetu, tj. »djela se mjere prema namjerama«. Dakle, makar i političar i makar automatski mislimo da je takav gest političara gluma, istini za volju ne mora biti tako. Može biti naša brza reakcija i spontan zaključak koji donosimo pod utjecajem općeg diskursa kako su političari obične hulje i prostitutke. Istina je takođe da je Poslanik preporučio da obznaninmo davanje zekata (da bi druge članove zajednice podstakli na to) dok je preporučljivo sadaku davati tajno.
Kada, dakle, prosuđujemo »(zlo)upotrebu« vjere u političke ciljeve može se vidjeti da to u osnovi niti nije jednostavna stvar. Drugim riječima, možemo izgubiti dušu sumnjičenjem i ishitrenim zaključcima.
No, vjera u javnom životu? Da ili ne?
Zašto ne?
Mada javna sfera jeste po svojoj suštini apstraktna stvar, jeste neki sintetični prostor duha, ali to ne znači da nije također materijalna, konkretna. Ona je prostor koji pripada svima, arena zajedničkog, ljudskog, i neznam zašto vjernici ne bi mogli biti u njoj. Meni nikada nije smetalo da vidim Vinka Puljića u »javnom prostoru«, jer ako nije u javnom prostoru ne znači da ga nema, ako ga ima zašto ne bi bio u javnom prostoru. Čak šta više za mene je na neki način hrabrost ulaziti u javni prostor, hrabrost i na neki način ljudskost, jer čim si tamo znači da akceptiraš i druge, akceptiraš mene »korisnika«, »gledača«. Tamo si zbog mene. Čak šta više, ako si u javnom prostoru izvrgnut si kritici, izdaješ se mogućnosti da te kritiziraju, napadaju, pogrešno razumiju, ismiju.
Tako, što se mene tiče.
Vjera je jedna, religija je mnogo.
Ipak, vjera, kao pojam, i odgovara i ne odgovara, u svim svojim značenjima, onome o čemu pišeš u svome tekstu. Iz jednog ugla gledanja to je pojam potpuno oslobođen problematiziranja u značenjskom smislu, iz drugog ugla, to je duboko problematičan pojam sa stanovišta “šume značenja”.
Prema prvom uglu gledanja, vjera poteže, uz saznajnu komponentu, iz teoretski neograničenog resursa osjećajnog, pa su fanovština spram Star Treka i uzbuđenje spram Boga na tom nivou bliske, na koncu i adrenalinski (fiziološki), uslovno rečeno.
Prema drugom uglu gledanja, vjera, bar kako je ja doživljavam, uz ovu osjećajnu komponentu povlači i snažne saznajne komponente. Ona, i samo ona, dopušta ulazak u značenje znaka, primjećivanje tog znaka i slaganje tog znaka u saznajni sistem znakova. Ona se konstantno samoobjašnjava i samootkriva; za mene na monokreacionistički način – jedinstven resurs umnog i osjetilnog, kroz jedinstveno postojanje koje zapravo i jeste jedino potpuno (apsolutno) Postojanje. Postojanje koje ne isključuje mnoštvo na nižim nivoima, mnoštvo na način datih od sebe djelimično odvojenih svjesnih (id)entiteta. Koji, ponovo, svojom dodijeljenom slobodom volje, ili bez dodijeljenosti iste, mogu biti, djelimično biti ili ne biti u suglasju sa Zadovoljstvom Svijesti. Onim što bi se, u laboratorijskim uslovima, zvalo Prirodni poredak, u punom značenju tog pojma.
Vjera, ovako sveobuhvatan prirodni poredak, ulazi u svaku sferu, dozvoljavali joj mi to ili ne. Sva staništa su njena.
Drago mi je što sam pročitala ovaj tekst Teoretičaru. Zadivljujuće je široko postavljen, a ja mislim da je upravo to put prema istini i uopšte uočavanju sistema činjenica.
Dobro si prokomentirala, na svoj način.
Čini mi se da je post, sad kad ponovo o njemu razmišljam, “uslovljen” shvaćanjem o vjeri kao društvenoj odumirućoj pojavi, što je bilo pred malo vremena vladajuća ideologija. Kažem “uslovljen” jer se (vjernici) još uvijek branimo i pokušavamo dokazati neistinitost takvih teza. “Uslovljen” je kao antiteza tezi o “smrti religije”. Očito, po mom osjećaju, “smrt Boga” ne znači i “smrt religije”, jer na koncu budizam je hiljadugodišnja religija bez učenja o Bogu. “Bog je mrtav” na Zapadu,tj. “smrt Boga” je izum Zapada, i kao nadomjestak uzima se sve i svašta, – nacionalizam, nihilizam, konzumerizam, populizam, …
Na svoj način i ovaj primjer (post koji je uslovljen kontekstom, tj. antiteza konkretnoj tezi) govori o relativnosti istine. Upravo to je jedna od dogmi budizma – nemogućnost dosezanja Istine.
Može zvučati kontradiktorno, ali ateizam je trenutno religija koja rapidno raste. Mada i nije kontardiktorno. Sjetim(o) se samo kur'anskog ajeta u suri Kafirun (Nevjernici): Lekum diinukum ve li jedin. Vama vaša, meni moja vjera, gdje je “nevjerovanje” kufr, eksplicitno označeno kao “vjera”.
To nije moguće. Potpuno je irelevantno psihološka pitanja, ako gledamo sa strogo sekularističkog stanovišta, prevoditi u sociološka pitanja. Vjera je duboko lično, identitarno i intimno pitanje, ona je kao ime; na ovom osnovu ona i nije naučno valjan pojam društvene pojave, jer njen izvor nije u društvu, nego u pojedincu. O društveno odumirućim pojavama, međutim, možemo govoriti kada je u pitanju ideologija ili religija.
Naravno, “smrt Boga” nije isto što i “smrt religije”. Mnoge religije su kroz istoriju ljudske civilizacije sa etičkog stanovišta zaslužile da umru ili odumiru – panteon neprincipijelnih, varalačkih i osvetoljubivih starogrčkih bogova ili kanonsko uvođenje trojstva u hrišćanstvo direktno protivno Isusovom učenju.
O budizmu ne znam dovoljno da bih mogla prozrijeti u tezu da u toj religiji koncept Boga uopšte ne postoji. I to čak koncept Jednog Boga. Princip transformacije tu je primaran i primordijalan, tako da tu sve visi i sve je otvoreno, iako ja ne osjećam to učenje gotovo ni na jednom nivou. Teatar u vjerskim pitanjima nikako mi ne odgovara, a to je jedan od najboljih primjera teatralne religije.
A Zapad.. Zapad je samo, oduvijek, idejno impotentan. Uloga Zapada je filtriranje, recikliranje, sistematizovanje i kombinovanje ideja koje dolaze sa Istoka. Tako je kroz cijelu ljudsku civilizaciju sa pisanim tragovima. Zapad u ovome kontekstu uopšte ne tretiram ozbiljno, on samo ima gotovo savšene sistematizatore i sažimače ranijih ideja.
“Bog je mrtav”, rekao je jedan duboko nesretan čovjek. Mislim da su ga Zapadnjaci “prigrlili” i popularisali zbog njegove nesretnosti, štiteći vlastite slabosti kroz Ničeov par excellence primjer. “Bog je mrtav” je antiteza, a antiteze nemaju sastojak ideje. Samo su kontra. Zato se možda i uljuljkujem idejom da je Zapad u Ničeu prepoznao slabog čovjeka, pa je zbog toga odlučio zaštititi. Ako je, pak, “osjetio snagu” te antiteze, onda se bojim da društvo koje se zasniva na dekonstrukciji, dekreaciji neće daleko.
Prihvatam da postoji distinkcija između vjere i religije. Mada ne crno-bijela. Vjera i religija su u suodnosu. Vjera i religija su komponente. Vjera je što sama riječ kaže stvar psihe, duše, mada, samo na prvi pogled, jer i religija, tj. zakon, sistem, je takođe stvar duše. Bar tako ja razumijem islam. Evo, konkretno, dolazi ramazan, i ajet koji se odnosi na post kaže “postite” “da bi ste se grijeha klonili”, tj. prakticirajte post, da bi ste utjecali na svoju dušu. “Ritual” posta je praksa, dakle, u isto vrijeme i društveni čin, ne samo individualni. Moderna nauka je pravilno prepoznala višedimenzionalnost fenomena vjere/religije, kao interakcije više faktora, psiholoških, društvenih, pravnih. Ako pravilno razumijem ti vjeru definiraš kao Istinu, a religiju kao promjenljiv sistem zakona, praksi, običaja, ideologija i sl. Zvuči prilično razumljivo, mada ne treba zaboraviti da svaka religija upravo sebi pripisuje tu Istinu. Religiozna isključivost opet je bazirana na vjerskoj isključivosti, tj. vjerska/idejna komponenta je izvor monopoliziranja istine, koja je potom pretočena u religiju, tj. sistem. Idejno i formalno su u uskoj apriornoj vezi, ja ih ne vidim drugačije.
“Naravno, ‘smrt Boga’ nije isto što i ‘smrt religije’. Mnoge religije su kroz istoriju ljudske civilizacije sa etičkog stanovišta zaslužile da umru ili odumiru – panteon neprincipijelnih, varalačkih i osvetoljubivih starogrčkih bogova ili kanonsko uvođenje trojstva u hrišćanstvo direktno protivno Isusovom učenju.”
Ne znam, opet u jednom momentu se slažem s tobom u drugom pa ne. “Smrt Boga” zapravo znači “smrt ideje o Bogu”, i “smrt ideje o Bogu” u svakom slučaju povlači za sobom snažne konsekvence. Ta ideja o “smrti ideje o Bogu” je izazvala snažni potres u svijesti modernog Zapadnog čovjeka, od koga se on još nije sabrao. Taj potres se, dalje, kao zemljotresni valovi prenosi na cijelokupnu ljudsku zajednicu danas. Volio bih da nisam u pravu i da stvari pogrešno vidim. Niče je samo sublimirao nešto što traje od ranije, demistifikacije života u svim njegovim aspektima. Proces demistifikacije doveo je do demistifikacije i ideje o Bogu, s koje je skinut pečat nadnaravnog s čime je umještena u historiju.
Završio bih ovo s nekim meni logičnim zaključkom. Vjera je “dar Božiji” i pred ovo posebno vrijeme, ramazana, kojega nam je Bog Milostivi elocirao iz Svoje Milosti prema nama, molim Ga da nam “taj dar” podari kao trajni dar, i nikada nam ne izvrne pamet u gore spominjanom pravcu. Jer pamet, očito je, može se prevrnuti i izgubiti.
Mubarek ramazan🕊
Amin.
da, sve je to odanost … ako hoces, nazovi vjerom
mislim da je covjeku urodeno da vjeruje u nesto i da pripada nekoj grupi
jedni vjeruju u jednog jedinog Boga a drugi u nesto drugo …