beats by dre cheap

BOSNA

Nek se zna, Bosno, volim te ja.

Ma koliko kukavički zvučalo. I licemjerno. I ne znam već šta.

(Zavisi ko pročita: neko će reći lijepo, drugi patetično, treći slinavo, četvrti nikakvo…)

Volim cijelu Bosnu (nek se i to zna). Lijepo se osjećam (ništa više niti ne želim, jer Uzvišeni je taj koji određuje svaki trenutak u mome životu) kad samo prolazim kroz »srpsku« Banja Luku, kad dođem u »hrvatski« Mostar, kao što je bilo ljetos, kad dođem i ostanem nekoliko dana u »bošnjačkom« Sarajevu.

Jer Bosna je moja država. Sve druge države u kojima sam živio, nisu moje države. One su samo lijepe, uređene, fizički i psihički, ali ja sam došao u njih. Došao sam kad sam se sam odlučio, kad sam kupio kartu, a Bosna… U nju sam došao na drugi način. Znam kako sam došao u drugu državu, ali ne znam kako sam došao u Bosnu. U Bosnu sam došao direktno iz majčine utrobe, zato ne znam, a u drugu državu sam došao s kartom u džepu. I upravo to nesvjesno, to dolaženje u Bosnu o kome ništa ne znam, jače je, i vrši jači utjecaj na mene nego ono dolaženje u drugu državu, koje je svjesno, kojega se sjećam, koje je jasno… Uvijek se pitam kako to nejasno ima veći utjecaj na mene od jasnoga. Kako nesvjesno ima veću težinu od svjesnoga.

To je vjerovatno jednostavno tako.

Kad sam ljetos bio u Mostaru, ja nisam bio u Mostaru. Ja sam bio u Bosni. Nisam se uopće sjetio da sam ja zapravo rođen u ovome gradu. Baš u ovome gradu sam izašao iz majčine utrobe. Nisam se sjetio toga, jer ne vidim Mostar, ne vidim Banja Luku, ne vidim Sarajevo, ja vidim Bosnu. U Bosni je zalebdio moj duh. Nije to prvi puta da sam došao u Mostar. Moj duh je lebdio i prije, svukuda kuda je dolazilo moje tijelo, u svakom tome mjestu bio je moj duh. A sva ta mjesta gdje je boravio moj duh mogu se povezati u jednu riječ. Lijepu riječ.

Prolazim Bosnom, zaustavljam se Bosnom. Prolazim kroz selo, »hrvatsko« selo. Ima crkva. Pa šta ako je »hrvtasko«. Ne smeta mi što je »hrvatsko«. Prolazim selom, »srpsko« selo. Pa šta ako je »srpsko«. Ne smeta mi, što je srpsko. (Jednom su mi u »srpskom« selu zamijenili gumu, nisam ni primjetio da mi je pukla u putu.) Prolazim kroz selo, bošnjačko selo. Šta ima veze što je »bošnjačko«. Lijepo je. Ima džamiju. I to mi se posebno sviđa u bošnjačkom selu. Da malo zatreseš volanom nehote bi udario u džamiju. Jer je odmah pored glavne ceste. Staneš, uzmeš abdest, bosanskom vodom, u bošnjačkom selu… Zamijeniš gumu u srpskom selu, naiđeš pored crkve u hrvatskom selu. Ne smeta mi uopće »hvatska« crkva. Čak šta više izražavam tihu zavist,
kad slučajno »tuda« naiđem nedjeljom. Puna crkva, puno ljudi, puno omladine. Osjeća se pozitivan duh. Osjećaš da se unutra govorilo o Bogu, da se veličao Bog. Srpske crkve nisu takve. One su prazne. I to mi se ne sviđa. To je tužno. Prazne bogomolje su znak propasti. Neki težak predznak apokalipse. Oko njih kao da lebdi likovanje nečastivoga. Kao da je sve propalo. Kao da je civilizacija propala.
Kao da je bio potop…

Kao da je bosanskim jezikom rečeno sve otišlo u helač.

Kad ljudi odu od bogomolje, oni odu od sebe.

Bili ne bili svjesni toga.

Kad ljudi odu od Boga, čeka ih vrag.

Jednostavna logika.

Trećeg puta nema.

Sinovi Ademovi.

SAMORAZGOVORI
http://samorazgovori.blogger.ba
11/11/2018 20:28