beats by dre cheap

VEHABIJE

Nedavno mi se prijatelj naljutio na mene jer nisam htio da vičem na vehabije. Ne znam više koji su bili, možda isilovci. Pitao me je šta ja mislim o njima, ja sam mu odgovorio da »nemam definirano mišljenje«. Smiješno je sve skupa bilo, na kraju pa žalosno, jer je on zaključio da sam ja »isilovac« i naše prijateljstvo se neočekivano završilo.

Hm, poslije sam se sam pitao zašto mu nisam odgovorio. Vjerovatno, zbog toga što me isprovocirala nevjerovatna lahkoća pojednostavljivanja. Ili je u pitanju to da mi se ne iznosi mišljenje pred ljudima kojima je sve jasno, ili unaprijed znaju da su u pravu. Vjerovatno, i zbog toga što bih njega prvo morao proglasiti vehabijom, pa onda dalje nastaviti s »formiranjem svoga mišljenja«. Jedna od stvari koja me nervira je ta da se prestalo vjerovati kako postoje obrijane vehabije. Učvrstio se nepobitni stereotip (a stereotipi su svi nepobitni, jer ostereotipiziranim ljudima dokazi nisu bitni) da su vehabije samo s bradama.

Tako imamo cirkus gdje bi sve bilo dobro da bi bio samo to. Imamo zapravo sumoran, patetičan i u isto vrijeme vulgaran show u kome moj poznanik s posebnim akcentom razvlači termin »selefija« i pokušava mi objasniti kako sam ja dobar, jer nisam to. A ubjeđen sam da je negdje na Pinku pokupio tu riječ koja odgovara trenutnom njegovom ideološkom raspoloženju.

Tako je jedna zajednica odjednom postala ultimantivno dobra institucija. Potrebno ju je samo porediti s vehabijama i jadni folk odmah legne pod sto. Zaboravi na bitnu stvar da nije baš nužno dovoditi je u komparativnu vezu s vehabijama. Tako obrijane vehabije dobiju bjanko povjerenje društvene zajednice i mogu svojim gusjenicama da oru do mile volje. I oru. Nije li podlo da upreš prstom u nekoga i izvučeš korist u situaciji kada je društveno raspoloženje naelektrisano protiv onoga u koga upireš prstom. Možda onaj u koga si upro prstom uistinu ne valja, ali valjaš li ti. Jesi li ti pravi samo zato što si upro prstom u nevaljalog, i je li nečija nevaljaština automatski tebe učinila dobrim. Opet smo tamo. Kad se historija ponavlja do iznemoglosti.

Baš nedavno na Prešernovom trgu prilazi mi Ibrahim s bradom do pasa, nazva selam i ja mu odgovorim. Rukujem se s njim, bez ikakvog prkosa, ali i bez trunka osjećaja za trenutno javno rasploženje. Nastavio sam svojim putem i na momenta sam premotao film da u stvari ja i Ibrahim niti ne komuniciramo nešto više osim tačno to - slučajni susret u kome on mene akceptira kao muslimana i ja na isti način uzvratim. 

Zar je to malo?

SAMORAZGOVORI
http://samorazgovori.blogger.ba
23/01/2018 07:28