***-10

SAN O TROPSKOJ PLAŽI

Kada će dan svanuti, i svjetlost doći u naše živote? Hoću li ja biti ta svjetlost u tvome životu, a ti ta svjetlost u mome životu? Zovimo to i drugačije. Hoće li se dignuti ona rampa koja kao da je blokirala moj život, kao da je ga je na neki način zaustavila. Hoćeš li ti biti ta koja će otkačiti dijafragmu koja se zakačila negdje u mome stomaku.

Zamišljam nas na plaži. Na jednoj tropskoj plaži. Nisam nikada bio na njoj, ali mogu na osnovu nekih sličnih pretpostaviti kako izgleda. Prostrana. Plaža koja izlazi na okean. Smješteni smo u malom hotelu koji je lijepo uređen i svojim izgledom se uklapa u ambijent. Mjesto je prilično usamljeno, mada nikada nije bez dolaznika, i opet s druge strane ih nikada nema mnogo. Neko idilično beskrajno tiho mjesto koje svojom prostranošću i usamljenošću pruža osjećaj topline i neke blage misterije. Nema protokola i velikih formalnosti; spustimo prtljag i skoro se razumije samo po sebi da ćeš u nekoliko trenutaka bos stajati pred malim zdanjem hotela. Izađeš na plažu i kreneš praktično na putovanje. Neka vrsta duhovnog putovanja usamljenosti i blizine, neke lijepe topline i čara. Gaziš po pijesku kao po snijegu i nonšolantno nešto govoriš, smisleno ili nesmisleno, nije skoro bitno. Dok gazimo pijesak poput snijega i krčimo prostranstva pred sobom kao da sve dublje odlazimo u neku čarobnu neizvjesnost i svakoga trenutka može zaiskriti neslućena intima. Hotel sve više i više ostaje u daljini, dok okean sve više i više huči u blizini. Tada se najjače počinju pretakati ona dva osjećaja: bliskosti i usamljenosti. Sami smo i bliski. Moramo biti bliski jer smo sami. Samoća nas tjera u bliskost, ali nije to ona samoća koja je teška, (vjerovatno bi je osjećao da si sam), to je ona samoća prostranstva, ogromnog prostranstva, nepreglednog prostranstva i izolacije.

I onda najednom cijelu misteriju prekinu dvije riječi koje nas vrate ponovo u stari svijet: Moramo nazad!

Post Scriptum

Pažljivo oko čitatelja će zapaziti da u gore navedenom opisu nedostaju sljedeće stvari:

a) slika zalaska sunca

b) držanje za ruke

c) silueta poljupca 

Ne treba zaboraviti da su akteri ove priče iz prošloga stoljeća, kada nije bilo neuobičajeno da se takvi detalji ispuste. Molimo za razumijevanje.

2 komentara

  1. dakle, na prvom mjestu u oko pada ceznja. dugo nosena ceznja u jetri, tako da se ta blokada vec osjeca kao konkretan bol.

    na drugom mjestu, pada u oko, nostalgija i neispunjen san.

    na trecem mjestu je snazna emocija, koja je zestoko obuzdana i ukoljencena razumom.
    tim uzvisenim fitretima Bogom datim.

    meni zapravo nije nista zafalilo od nabrojanog.
    ja sam iz zapisanih redova vidjela sliku zalazeceg sunca, cula zapljuskivanje okeana, vidjela dvoje zagrljenih.

    i cak osjetila pijesak na stopalima 🙂

    laku noc

Komentariši