Neću da čitam knjige, hoću da čitam kretnje blage tvoje
Nek budem neuk, ali blažen u svijetu nježnih pokreta tvojih
Neću da gledam krajolike, hoću da gledam lice tvoje
Dođi, razumi želju moju
Predaj se
Ma koliko se činile banalne riječi što ih trusim
Nešto je naći u značenjima njihovim
Nešto što otkriva prazninu i tihu bol
Zaboravi na riječi prazne i nemušti stih
Znaj, želim
Boju kože na tvome licu učiniti svemirom svojim
To je sve što sam ti, zapravo, htio reći
Čitati ti bore jednom kada nas zavije mećava starih noći
Ostati vjeran rukopisu što je vrijeme ostavilo ti na licu
Eto to je ljubav
A ja želim
Baš tu ljubav
Žilavu i vječnu
Želim
Izvor koga nisu isušile ni žege najveće
Ljubav, što živi iza spuštenih roletni u koje niko i ne gleda više
Neću da slušam melodije bajne
Želim da se utopim u melodiji glasova što dopiru s najljepših usana
Pažljivo ih sortiram i tumačim u sebi
I živim s njima
Možda se baš to ljubav zove
Ispuni mi želju, draga
Istinitost mojih uzdaha ispitaj
I iskrenost zanosa moga
To je sve što mogu reći
Nebo ni cvjeće neću da gledam
O sjeti iz očiju tvojih hoću da pjevam
Sjeti što siri krv mi u venama
I odvlači u pijanstvo nesnosno
Ah, od snova svojih želim satkati ćilim za korake tihe tvoje
Biti prah pod stopalima mehkim
Tvojim
-11 podseca na neki ples…
Puno zelja… puno htenja…
Lepo, nezno… lagano a opet ima jacinu…ima snagu.
Dopada mi se 🙂
lombardos: I like you like
Ima necega andjeoskog na ovom lakmus papiru bloga tvog.
Svidja mi se.
lilit: Možda je baš to to, kad sam u sebi prepoznaješ više šejtana, nego anđela, a drugi u tebi vide više anđela, nego šejtana. Hvala, lilit, za anđeoske riječi.