SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

27.09.2018.

***

Rado bih napsiao nešto, ali ne mogu. (Mogao bih ali ne prema kriterijima koje sam sebi postavio.)

Čitam što su drugi napisali. I onda mi dođe čudan osjećaj. Nešto kao kad dođeš na sijelo pa svi donijeli nešto, a ti nisi ništa.

Ja jedem ono što su drugi pripremili, a ja nemam ništa svoje što bi drugi mogli pojesti.

(Rješenje bi bilo da ne čitam! Ne dolazi u obzir! Za takvu »krađu« ne trebam tražiti halala.)

Ako bih o čemu trenutno pisao bila bi to jesen. Al' nekako nemam pravih riječi. Sve su ispod kriteija (koje sam sebi postavio).

Evo jedne zanimljivosti. I spada u okvir teme. Kad sam bio VII razred imali smo pismeni s naslovom (još nisam zaboravio od navodnika do navodnika) »Jesen u mom selu«. Nastavnica je donijela radove, u miru ih podijelila (jednog jesenskog jutra), ostavila je moj zadnji, prišla je mojoj klupi, pružila dvolistu s kockicama i rekla: O., pročitaj.

Hm, neopisiv jesenski doživljaj.

Možda je i ovo zanimljivo reći.

Neobično je to da sam većinu svoga života proveo u gradu, a uvijek sam volio selo. Kad se vozim kroz neko selo drugačije se osjećam kao kad se vozim kroz neki grad. Ali, moram priznati ne volim sva sela podjednako. Od svih sela na svijetu najviše volim svoje. I najviše volim »jesen« u »mom selu«.

A posebno kad vjetar raznosi glas dejvojaka:

Kad zapjevam iz ove doline

Čuje me, majko, nećeš dogodine

Evo, nešto napisah, haj da ne bude da sam ja jedini došao na sijelo bez ičega u rukama.

<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
33458

Powered by Blogger.ba