SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

27.09.2018.

***

Rado bih napsiao nešto, ali ne mogu. (Mogao bih ali ne prema kriterijima koje sam sebi postavio.)

Čitam što su drugi napisali. I onda mi dođe čudan osjećaj. Nešto kao kad dođeš na sijelo pa svi donijeli nešto, a ti nisi ništa.

Ja jedem ono što su drugi pripremili, a ja nemam ništa svoje što bi drugi mogli pojesti.

(Rješenje bi bilo da ne čitam! Ne dolazi u obzir! Za takvu »krađu« ne trebam tražiti halala.)

Ako bih o čemu trenutno pisao bila bi to jesen. Al' nekako nemam pravih riječi. Sve su ispod kriteija (koje sam sebi postavio).

Evo jedne zanimljivosti. I spada u okvir teme. Kad sam bio VII razred imali smo pismeni s naslovom (još nisam zaboravio od navodnika do navodnika) »Jesen u mom selu«. Nastavnica je donijela radove, u miru ih podijelila (jednog jesenskog jutra), ostavila je moj zadnji, prišla je mojoj klupi, pružila dvolistu s kockicama i rekla: O., pročitaj.

Hm, neopisiv jesenski doživljaj.

Možda je i ovo zanimljivo reći.

Neobično je to da sam većinu svoga života proveo u gradu, a uvijek sam volio selo. Kad se vozim kroz neko selo drugačije se osjećam kao kad se vozim kroz neki grad. Ali, moram priznati ne volim sva sela podjednako. Od svih sela na svijetu najviše volim svoje. I najviše volim »jesen« u »mom selu«.

A posebno kad vjetar raznosi glas dejvojaka:

Kad zapjevam iz ove doline

Čuje me, majko, nećeš dogodine

Evo, nešto napisah, haj da ne bude da sam ja jedini došao na sijelo bez ičega u rukama.

01.09.2018.

JUTRO NAD SARAJEVOM

Jutro nad Sarajevom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Ramazan. 1404. godina.

Baščaršija. Žamor. Siluete trgovaca što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu dućana.

I ja.

Ja i Grad.

Ima li ko više.

Možda kaldrma.

Možda most prema Carevoj.

Možda Trg. 6. april.

Možda trolejbus, što čeka…

Možda velika kapija što zjapi tamo. Kao ždrijelo. Kao prolaz u mračni svijet.

Tamo iza tog ždrijela čeka te pukovnik T. S. Komandant Službe bezbjednosti Sedme armijske oblasti.  U čijem sastavu je i kasarna u Osijeku gdje služiš vojni rok.

Strašljivo sam zakoračio. Omamljen putovanjem, nesvjestan onoga šta se događa.

Zašto sam ovdje. Ne znam. Osjećam samo da sam u neprijatnoj situaciji. Poslan sam na saslušanje. Polahko mi dolazi u glavu. Nalazim se u predistražnom postupku.

Ležim tako u kasarni »Viktor Bubanj«. U ramazan 1984. Razmišljam o razgovoru s pukovnikom. O mojoj situaciji. O ljetu u Sarajevu. Nikada u ovo vrijeme nisam bio u Sarajevu. Ležim na leđima, u unifromi. Utrnuo sam. Zurim… Vojnik iz vojne policije se pojavi na vratima. I nestade. U očima sam mu hitro prepoznao tračak sažaljenja. Sažaljenja koje se osjeća prema žrtvi. Dokučio sam to samo u jednom momentu. Jer postao sam neko ko živi na momenat. Neko ko odjednom drugačije gleda. Ko odjednom drugačije misli. Ko odjednom drugačije vidi. Postao sam mitski neko. Neko ko je odjednom s druge strane realnosti. Neko ko je neprijatelj realnosti.

Negdje iz dubina mene migolje slike razgovora s poukovnikom S. T. Makedoncem koji perfektno govori srpskohrvatski. On zapravo uopće nije Makedonac.

On je čuvar.

On je predstavnik.

On mene ocjenjuje. Ispituje, isljeđuje. Zaviruje mi pod kožu. Ulazi u moju psihu, moj svijet, moje uspomene, moju budućnost. On ulazi u moju dušu. Sračunato i potentno. Iz daljine diriguje situacijom kao neki neuhvatljivi nonšolatni mag. Sav je u igri, u ozbiljnoj igri duha i misli. I mašte. Ja se izmotavam, pretvaram, glumim, dobacujem neke isječke (glej, čak isječke nekih mudrih ljudi, iz nekih knjiga koje sam ja nekada čitao). Vatreno dokazujem da nisam ono što veliki Neko (koga pukovnik predstavlja) pretpostavlja. Ja sam samo jedan obični dječak sa sela. Što je nosio užinu u pletenoj torbi i zviždukao dok je koračao za svojim stadom. Ja sam zapravo seljanče, a zaboga koga još interesiraju seljančad. Koga interesiram ja. KO SAM JA. Zašto sam JA OVDJE.

Hej, jesam li ja neko važan. Možda sam ja baš neko važan. Pa to je i Izet natuknuo. Jest', ja sam važan. Ja sam s pukovnikom, ja sam sa sistemom, oči u oči, s cijelom jednom moćnom državom, s cijelim jednim moćnim ustrojem, s cijelom jednom moćnom realnošću, …

Ne, ti nisi običan čovjek. Da si neko običan ne bi te tretirali baš tako. S najvećeg nivoa. Pustili bi te da živiš anonimno. Beznačajno. Kao i svi drugi što se sada valjaju Baščaršijom, što puše i cirlukaju se. Nesvjesni, zaboravljeni.

Jedan vojnik (iz vojne policije) upade skoro polugo u sopavaonicu i reće: »ah!« To« ah« odnosi se na tipa koga čeka vojni sud. Ah!

Spuštao se sumrak. Iz Švrakinog Sela čuo se ezan. Glas mujezina titrao je kroz blagi junski sumrak. Melodično i cinično. Brutalno cinično.

PS:

*Negdje 1991. g. čitao sam u nekim sarajevskim novinama da se pukovnik T. S. »penzionisao« i žalio da ima »malu penziju«. Nikada ga poslije nisam vidio.

*Na mjestu gdje je nekada bila smještena kasarna »Viktor Bubanj« ako se ne varam trenutno je smješten Međunarodni sud za ratne zločine.

*U pritvoru na saslušanjima proveo sam devet dana. Pukovnik T. S. se nije derao na mene i nije me maltretirao, ni fizički ni psihički. Vratio sam se nazad u Osijek i nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.

*Prvi puta govorim o ovom svom nezaboravnom iskustvu. Mada zvuči kao obična blogerska priča, možda i zbog toga što je nisam uspio kvalitetno ispričati, makar i neskromno zvučalo ovo iskustvo ni u kom slučaju nije obična priča. To je događaj s kraja jedne epohe, autentičan i neponovljiv. Događaj koji se ne može riječima izraziti.

<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
33458

Powered by Blogger.ba