SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

26.08.2018.

JUTRO NAD OSIJEKOM

Jutro nad Osijekom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Juni. 1984. Kasarna Slovenskih brigada. Žamor. Silute vojnika što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu kantine.

- Gdje si ti čovječe?! - trgnu me glas vojnika iz moje jedinice. Traži te zastavnik. Požuri! - reče, i potegnu me za rukav. Kod njega je kapetan bezbjednosti.

Smušeno sam stupio u kancelariju zastavnika. Stariji oficir, ruska škola. Srbin. Zvali smo ga Deda. Malo bubuljičav, ali na svaki način je pokušao da ima jednak odnos prema svim vojnicima. Bez obzira na vjeru i naciju. Osjećao sam to. Pogledao me je.

- Izvolite druže kapetane, vojnik O. Đ.!

Bezizražajni pogled zastavnika, paničan odnos vojnika, kapetan prve klase kojega prvi put vidim, jutro, sve mi je to nagovještavalo nešto neobično. Možda sam u potsvijesti čekao taj momemat, ali sad kada se on ostvaruje, materijalizira, sve izgleda drugačije.

- Hm, ovdje je kapetan prve klase, on će ti reći o čemu se radi - nastavi Deda. Ton koji kao da je htio reći ja nemam ništa s tim, ja ne znam ništa, došao je iz komande, ja ga nisam zvao… I da mi je to direktno rekao u tom trenutku, ja bih mu vjerovao. Jer naš odnos je bio u redu. Nisam imao probleme s njim. Deda je bio korektan. Čisto u duhu ideologije bratstva-jedinstva. Čak šta više malo je u tom smislu pretjerivao. Albanca Izeta je toliko gotivio, da se je čutilo kako je Izet njegov zastupnik, sjena. Šta Izet kaže Deda će slijepo potvrditi.

- Ideš noćas u Sarajevo - prvi puta otvori usta kapetan prve klase, čije ime nisam zapamtio, mada ga je Deda spomenuo pri »upoznavanju«. Pomalo mračan, krupan tip.

- Ići ćeš bez pratnje vojne policije. U Sarajevu se trebaš javiti u Komandu 7. armijske oblasti kod pukovnika bezbjednosti S. T. Znate gdje je to (znate, persiranje).

- Ne znam, rekoh zbunjeno.

- Znate, znate. Ovdje je karta, putujete večeras u 8.00, iz Osjeka. Trebate se na vrijeme javiti ujutro u 8.00 u Sarajevu. Slobodni ste.

Izašao sam iz kancelarije, prošao kroz mali hodnik, zatim kroz društvene prostorije naše vatrogasne jedinice (bio sam »vatrogasac«) i taman da uđem u spavaonicu kad me s leđa za rame neko blago potegnu. Izet.

Bože, kako se sve brzo odvijalo.

Izet je svetac!

Držao je ruku na mom ramenu, pogledao me prijateljski, tako prijateljski, zapravo ne znam kako bih to izrazio, na takav način, ili u takvom momentu kojega nikada ne zaboraviš, i rekao: Zapamti, ti si na pravom putu!

I nestao. Kao da nije želio da čuje moju reakciju, kao da ga nije interesiralo šta ja mislim, šta ja znam, kako se ja osjećam…ništa, kao da je htio da mi kaže da on razumije situaciju, da želi da mi da do zanja to, i ništa više. Ja znam šta se dešava, ja sam ti prijatelj, ja te razumijem, ja sam na tvojoj strani, eto, to je sve što treba da znaš, što treba da razgovaramo, što treba da znamo.

Dakle, Izet se je pretvarao kada je u revnosti bratstva-jedinstva galamio na mene, i prema meni imao distancu i hladan odnos.

Sugestije znaju imati veliku moć. U tom trenutku Izet, vojnik, Albanac, o kome nisam znao ništa, osim da je šutljiv, odmjeren, da je završio ekonomski fakultet, da ga je Deda uvažavao, i da za tri dana odlazi iz vojske… moram priznati izvršio je veliki utisak.

S tom jednom rečenicom, Izet  kao da je podigao moj život na neki veći duhovni stupanj. Moju psihu kao da je doslovice rukom uzeo i stavio je na neku visoku tačku. Tako jako, tako odmjereno, tako umjereno, nepatetično, uvjerljivo.

<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
33457

Powered by Blogger.ba