Ako nam se zatvore puti
Ja plakat’ neću
Ti traži sebi
Ja ću sebi sreću
Tako ja na stvari gledam
Ludilu se ne dam
Ludilo je mrlja siva
U njemu propast biva
Jedno je voljeti
Drugo voljen bit’, draga
Dva su to različita vraga
Ne shvatiš li
I bude kasno
Uzalud voljeti ćeš strasno
Ne bacaj hitro koprenu svoju
I ne žrtvuj ruke bijele svoje
Hiljade biljega pred tobom stoje
Jer, znaj
Tamo gdje tamna noćca sve pokriva
Rumena zora vješto se skriva
To je, što htjedoh ti jutros reći
Ja, drugar tvoj, najveći
nadjoh ovo negdje zapisano, mnogo mi lici stilu kojim ti pises, pa ti evo poklanjam, da usporedis 🙂
živa bila
pusti nek kiša
ide svojim tokom
ne gledaj
u nebo
ne u dlan
ja sam jednom
rekao
ti si moj
dan
i onaj
rijetki
baš rijetki
san
zato
pusti vjetrove
i magle
nek idu
svojim tokom
mi ćemo
gledati u
svoja
unutarnja lica
dva
i naći ćemo ravnicu
i livadu
i pčelu
i cvijet
i taj što ga
dugo tažimo
taj tajni svijet
ne gledaj
mrak
ni pomrčinu
ni neba tog
prašinu sivu
nek idu svi
svojim tokom
mi ćemo
tražiti spas
onim što mudri kažu
duhovnim okom
pa ćemo
vjeruj
ne polahko nego skokom
u svijet što
nema
granica
svojih
što nema
onog ljudskog
ni početka ni
kraja nema..
nalazim krasnim stihom, a ti kazi sta ti mislis o tom ?
Ajni: Meni se sviđa, takođe
A meni ova zadnja ni malo ne lici na one prethodne… nemam pojma zasto…
lombardos: Sposobnost izražavanja varira, zar ne.
Naravno…
Ne kazem nista lose…
Samo primecujem 😉
lombardos: Bez brige, nisam ni mislio da misliš nešto loše. Zapravo, mislim da dobro zapažaš.
Oh…
Drago mi je da to cujem..
Citam 🙂