SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

25.08.2020.

KENAN MUSIĆ

Jednom sam počeo pisati pripovjetku. Ali pošto mi to nije baš jaka strana sve je ostalo na tome. No, poenta mi je i sada u glavi. Mlada učiteljica dolazi u zabačeno bosansko selo. Pošto je bila inteligentna ubrzo je nastavila školovanje i svoje usavršavanje. Čak je na kraju i doktorirala. Ali, nastavila je i dalje život seoske učiteljice. Razlog: svoj poziv doživljava kao »misiju« i formalne akademske titule nisu »uništile« njezin inicijalni odnos prema svome pozivu.----- Dobar pisac pripovjetke bi referencu protegnuo na sve djelatnosti ljudskog života s kratkom, jednostavnom porukom: možeš biti misionar ili, pak, službenik. Treće opcije nema. Aplicirano na rad imama možeš biti duhovnik ili obrednik. Trećeg puta nema. Kenan Musić se je identificirao kao duhovnik.----- Neki kažu da je »religija« institucionalizirana »vjera«. Zaogrtanje ideje institucijom uvijek je noslilo sa sobom rizik. Zato je islam dogmatski »anticrkvena« vjera. Mada ne znači da islam nema svoje crkvu, ili crkve. Bolje reći supstrat crkve.----- Muhamed Abduhu, islamski reformator iz Egipta je pesimsitično zapisao: »Al' se bojim svojoj dragoj vjeri O čijoj sam vazda snov'o sreći Da joj neće u današnje vrijeme Bijele čalme crnu propast steći.«----- Prije nekoliko godina šejhul-azhara (najveći autoritet kod sunijskih muslimana) je isnsistirao da jedna studentica skine nikab. Pošto je odbila to učiniti grubo joj ga je sam skinuo uz komentar »da je barem čemu!« Najveći autoritet kod sunijskih muslimana.----- U životu IZ javna je tajna da je nekadašnji reisul-ulema Sulejman Kemura prijavljivao tajnoj policiji učenike Gazi Husrevbegove medrese dok je bio njezin direktor.----- A jedan od zadnjih reisa, prije slobodnih izbora za ovu titulu, Husein Mujić, imao je nadimak »crveni reis«.----- Institucije su balast ideje. I kroz cijelu historiju najveći izazov je (u)loviti balans između ideje i institucije. Pedofilske afere untar Rimokatoličke crkve i pijanke omejadskih halifa (koji su sebe nazivali »sjena Božija na zemlji«) govori koliko je to težak zadatak.----- Kenan Musić – zadnjih dana postao je zvijezda. Razlog: ostavka. Ostavke jesu pomalo intrigantan akt. Često imaju notu provokacije. Ostvaka je uvijek na neki način poruka. Makar onaj koji je podnosi i ne govorio o razlozima.----- Prvo što pada u oči pri ostvaci Kenana Musića jeste da se javnost zatalasala. Što znači da njegova ostavka ima neko dublje značenje. Nema sumnje. Ostavku je podnio visoki funkcioner IZ. Mada u hijerarhiji glavni imam nije najveća funkcija, glavi imam Medžlisa Sarajevo je, ipak, nešto drugo. Na teritoriji ovoga medžlisa ima više džemata nego što ih ima skupa na području Mešihata Hrvatske i Slovenije.----- Drugo, Kenan Musić se je okitio reprezentaivnim akademskim titulama, – je hafiz, je doktor znanosti. Je, pored toga, elokventan i ima moralni kredibilitet.----- Međutim, po mom mišljenju, sve to ne bi puno pilo vode da Kenan Musić nije izašao u javnost.----- I upravo to je faktor koji je bio razlog da se podigla tolikla oluja. Jer javnost je neka zaštićena zona gdje moćnici gube moć jer tamo ne vladaju njihova pravila, već pravila – javnosti. Javnost je za sve moćnike neka »opasna« teritorija gdje se ruše uspostavljene slike i gdje lahko ostanu bez krila, a nemoćni lahko dobiju svoje zadovoljenje.----- I upravo zato je cijela priča o ostavci Kenana Musića toliko eskponirana. Sarajevski glavni imam odstupio je od koncepta koji desetljećima usiljavaju u IZ i njezinoj partenrskoj instituciji SDA. Nedavna izjava vođe SDA Bakira Izetbegovića u kojoj poredi svoju stranku s Fast Food Shopom najjasnije govori o tome kakva kultura je prihvatljiva u ovim isnstitucijama. (Da potsjetim: Izetbegović je, nakon što je jedan od članova SDA u javnost plasirao koruptivne aktivnosti, izjavio, referirajući na njega: »Ima i ona, ako ste zadovoljni kažite drugima, a ako niste kažite nama.«) Šta je to osim podržavanje kulture zataškavanja i izbjegavanja javnosti. Što moraju vlasi znati da imamo problema. I ono što je najžalosnije u kulturi ovog našeg balkanskog plemena jeste prihvatanje principa prema kome je veći grijeh što si ti u javnost iznio grijeh drugih od samoga grijeha kojega su oni počinili. I taj kulturni obrazac se odslikava i slučaju Kenana Musića. Jer odjednom se postavllja pitanje i naravno zamjerke zašto je otišao s time u javnost. Ne postavlja se pitanje da li je tačno to o čemu govori, i da li će ono što on spočitava IZ biti ispitano i eventualno sankcionirano. Ne, problem nije kao što je i u slučaju SDA Fast Food Shopa, da li je neki funkcioner »saden« (s)kršio zakone i moral, već je problem to što se nije reklo šefu Shopa, a ne javnosti. I onda imamo jednu uistinu bizarnu situaciju gdje se svaki granap u ovoj našoj državici bavi »classified information« i umišlja da je neki faktor oko koga sve vrti svijet. I svaki nam šef toga granapa prodaje neku beskrupuloznu priču o »višim« interesima.----- Pa logično, onaj ko ima masla na glavi ne voli da se o njegovom maslu javno govori. Trebalo bi dakle ćutati i zaustaviti točak histoije zbog svih tih glava umazanih puterom.----- I upravo zato je za pohvaliti da je Kenan Musić izašao u javnost. Šta je problmatično u tome što je rekao: Ne mogu dalje, imam probleme, odlazim!? Šta je problematično ako je obzanio ono što već vidi Svevišnji i meleci? Nije li rečeno: Zemlja se je zaklela raju, da se na njoj sve tajne znaju.----- Život Muhammeda alejshisselam je bio javan. Potpuno. Hazreti Aiša, njegova ljubljena supruga bila je potvorena za preljubu. I čak tako ultimativno osjetljiva stvar se rješavala javno. Po mome mišljenju baš ta činjenica »apsolutne javnosti« učinila je islam moralnom snagom i Poslanika moralnim autoritetom.----- Stvarni problem nije da li se u nekoj instituciji dešavaju nepravilnosti, – nepravilnosti se dešavaju u svim institucijama. Već je problem kako se postupa u takvim situacijama. Da li se primjenjuje princip zataškavanja, ili princip ispitivanja i donošenja pravedne odluke.----- Sa svojim aktom javnog obznanjivanja ostavke Kenan Musić se je upisao među zviždače IZ. Baš ta činjenica na ironičan način govori da u toj instituciji postoje ljudi od integriteta.----- Poruka Kenana Musića je jaka. Ne mogu dalje! Ovdje u ovoj »svetoj« instituciji je »mobing«, smicalice, podvale. Ovdje u ovoj časnoj instuciji se čine nečasne stvari!----- Baš je zanimljivo kako će se događaji dalje razvijati. Da li će prevagu odnijeti »zataškivači« i sve ponovo zaviti u mrak, ili će IZ smoći snage i oduprijeti se opasnoj kulturi koja uništava njezino zdravo tkivo. To bi značilo – časno i pošteno izaći u javnost.

10.07.2020.

JEDANAESTI JULI*

*Otrovna ideologija je kao otrovna zmija. Sije smrt iza sebe i preživljava ubijajući druge.

Kako eliminirati otrovnu ideologiju?

Pitanje za jedanaesti juli!

Kako sjećanje na smrt pretvoriti u sjećanje na budući život?

Pitanje za jedanaesti juli!

Kako znamo, dok stojimo u Potočarimo i učimio Fatihu da već ne stojimo u redu za egzekuciju?

Pitanje za jedanaesti juli!

13.03.2020.

GLOBALNI VIRUS I LOKALNE BOLESTI

Zaista je čovjek stvoren pohlepnim. (Kur'an, 70:19)

U vezi s korona virusom se je generiralo nekoliko pitanja.

Prvo, pitanje vjere u tehnološki razvoj? Sada je skoro očito da je ta vjera bila bazirana na prilično šupljim temeljima. Pored sve tehnološke moći u Australiji je doslovno izgorjelo više od milijardu životinja! A posljednjih sedmica desetine ljudi umire svaki dan pred licem te famozne tehnološke moći.

Vjera u tehnološki razvoj se sve više iskazuje ideološko-demagoškim mjehurićem kojega moderni svjetonazorski gurui koriste kao prikladno sredstvo dominacije nad širokim (dezorijentiranim) narodnim masama.

Dakle, prvi autogol, na prilično ozbiljnoj listi općih promašaja.

I sad je imamo u dvorištu. Globalizaciju. Malom čovjeku ionako ostane jedino da kuka, ali nikako ne mogu razumjeti da su »veliki« toliko ospjednuti sobom, i da ne shvataju da se Božija kazna spušta i na njih.

Dok je Kina »gorjela«, sve nas je preuzimao globalni osjećaj da je sve to ipak negdje daleko. Na Istoku. I da je to lokalna stvar ionako problematičnih standarda koji vladaju u toj mnogoljudnoj zemlji. U svemu tome ima trunčice istine, ali moćno smo previdjeli činjenicu da će se isti problem dokotrljati i u našu avliju. I tu vidim drugi najveći lapsus koji otkriva naše itekako slabe tačke.
Mada razmišljamo globalno, mada živimo globalno, ipak nekako smo u podsvijesti mislili da će globalizacija tresnuti po nosu nekoga drugog, a nas zaobići. I upravo je dobro upitati se zašto smo to mislili, i kako smo, pored sve širokoumnosti, toliko ranjivi i nepromišljeni.

Globalizacija se tako na ciničan način pokaže kao opća sila o kojoj je trebalo razmišljati drugačije i gledati na nju na drugačiji način. To je treći lapsus. Lokalne igre moćnih vraćaju se njima ali i svima nama kao bumerang. Korona virus je novi paket globalnih posljedica. Novi rezultat starih strateških igrica.

A ni publika nije nevina. Publika je aplaudirala, čekala da se spusti zavjesa i da se mirno raziđe kućama.

A kući ih je čekala ista drama. Samo s drugačijim rasporedom uloga.

Tako nam virus na surov način pokazuje svu ranjivost naše mislenosti, svu pustoš naše arogancije i svu pogubnost naše pohlepnosti.

01.03.2020.

***

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam komšiju, koji nešto oko kuće raducka.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam prijatelja, koji podiže o brve, i ništa ne kaže.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam pjesnika, koji usplahireno šmugnu u neko nevidljivo skrovište.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam historičara, koji reče »hm« i potom započe vrtiti u beskrajni krug priče koji opisuju događaje.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam filozofa koji kratko reče »ne znam«.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam fudbalera koji ležerno udri loptu, što mu se kao bumerang (naravno pri tome je udarila u zid) vratila nazad pod nogu.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Aliju Izetbegovića, koji se počeša iza iha i prostodušno reče »Bogami teško pitanje«.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam demobilisanog borca koji ponudi odgovor u stilu »nek se ponovo zarati pa ćemo vidjeti«.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam majku koja duboko uzdahnu, i samo što ne zaplaka.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam kćerku koja se naivno nasmješi i bezbrižno produži u drugu sobu.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam pisca koji otresa glavom kao da odgoni košmar od sebe.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam stranca koji me pogleda na način da ne razumije šta mu govorim.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam hodžu koji šmugnu u avliju, zatim samouvjereno otuda izjavljuje kako je to potpuno jasno.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam svećenika koji podiže glavu prema nebu i ništa ne reče.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Ciganku, koja lukavo ispruži ruku.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam analitičara koji se namršti i pobježe u obližnju kancelariju.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam novinara koji objašnjava rukama a na kraju rezignirano ustane i ode.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam člana »State Departmenta« koji kaže da zna, ali da o tome ne može javno govoriti.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam kineskog ambasadora, koji zuri i ništa ne govori.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Bogumila koji iskoči iz kamenog bloka (kolokvijalno »stećka«) i ponovo se na isti način vrati.

 »Ko će spasiti Bosnu?« - pitam pesimistu koji me s dozom nervoze upita zašto postavljam to pitanje.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Milorada Dodika koji reče da su sve opcije otvorene.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Bakira Izetbegovića koji ništa nije znao reći osim »ne znam«.

»Ko će spasiti Bosnu?« - pitam Pedija Ešdauna (njegovo prezime znači »dolje pepeo«) koji odgovori »It's a sensitive question«.

I nakon svih koje pitah opet pitam: Zna li ko ko će spasiti Bosnu?

02.01.2020.

***

Sjedio sam u »lounge room«. U bosankoj glavi bi se to prekantalo u »soba za goste«. Mada ni blizu ne odgovara realnosti. Ovo nije soba, ovo je fudbalsko igralište na spratu br. 23. Zavaljen u udobnu fotelju opušteno sam razgledao okolo. Baš tako. Zavaljen. Zadnjih godina život mi je prezatrpan. Ko budala sam nametnuo sebi neke obaveze, a neke su se opet nametnule same.

Ali makar na momenat se iskopčah. Kao da je trebalo preći preko cijelog dunjaluka i doći ovdje u ovu sobu na nekom 23. spratu. Pogled mi je odstrujio kroz prozračan topao novembarski dan. Kroz palme i obzorje staklenih zgrada.

Na drugom kraju »sobe« bila je ona.

Moja kćerka.

Tiho sam udisao njezino prisustvo. Bio sam sretan. Skupa smo. Samo nekoliko koraka je daleko od mene.

Gledala je dolje.

Tu u blizini se je rodila. Baš tu negdje. Možda baš iza ove zgrade. Držao sam njezinu mamu za ruku, i iza paravana, kao u nekom muppet show se pojavila njezina silueta.

Tu sam zbog nje. Došla je da preuzme diplomu, - iz šminkanja. U isto vrijeme predaće učiteljici poklončić šolju s napisom Greeting from Sarajevo. Mladoj Australki su se zacaklile oči od ushićenja. Brzo je došla i skoro mimo protokola upitala jesam li kahvu. Uvijek bio.

Pogled mi je »odlutao« do kćerke. Samo jednom smo imali kratki spoj. Od tada naša relacija je kao autocesta. Otvorena.

Tada sam uistinu bio iznenađen. Dogovorili smo se  da dođe u 10, navečer, a ona je došla kući u 10,30. Vjerovali ili ne, to 10, 11, 12 mi uopće nije blisko. Mogla je reći doći ću, ili mogu li doći, u jedan poslje pnoći, ja bih rekao ok. Ne volim to da svoju moć i autoritatrnost hranim nekim pravilima tipa da si kući do 10. Ali, ne volim da se krši dogovor. Vrlo sam osjetljiv na to. Ne moraš reći, ali ako kažeš odgovoran si. Ljudi se vežu za riječi, stoka za rogove. A onda posebno ne volim kada druga strana želi to prikačiti tebi kao tvoj problem. To ne ide. Tad proradi moja želja za okršajem.

Rekao sam joj da smo se dogovorili da dođe u 10, a ona je briznula u plač i pobjegla u svoju sobu. Ispalo je da sam ja zapravo napravio problem, time što sam je podsjetio na dogovor.

Ušao sam u njezinu sobu, naravno da sam bio ljut: Gledaj kćeri, ja sam razmišljao iz sve snage, petom dakle, brzinom, sam razmišljao da nađem grešku u sebi i pored svih najiskrenijih pokušaja nisam je našao. Dakle, ja mislim da je greška u tebi. I ti trebaš razmsliti o modusu naše komunikacije, a ne ja. Jesi li rekla daćeš doći u deset. Jesi. Jesi li došla? Nisi. Ko je kriv za to? Ti.

Ne, ne volim kad neko svoju krivicu privaljuje meni. Trebaš se držati principa. Ako si pogriješio, pogriješio si. Bog sve vidi. I meleci. Drugo, praviš drugoga budalom. Ne poštuješ njegovu inteligenciju i integritet. Jednom sam se, bila je to neka glupa igra, s jednim prijateljem "dogovorio" da ko izgubi mora trčati oko kuće i lajati kao pas. I desilo se da sam ja izgubio. Ja sam ustao i krenuo da hodam lajući. Čak je i prijatelj bio iznenađen dotle da je čak rekao, ne treba, ne moraš. Ali, tako smo se dogovorili. Dogovor je dogovor. Trebao sam ranije misliti da postoji mogućnost i da »izgubim«.

Praznim pogledom je šarala po obližnjim zgradama. Ali ovih dana bila je razgovorna. Ispalo je u nekom momentu da je ona tour guide i provodi me po svome rodnom gradu. To je u redu. Ali,...

Zna li ona da baš tada kad se rodila ja sam se vraćao iz bolnice. Na semaforu ne tako daleko od »Royal Hispital« mi se je ugasio auto. 21 godinu stara ford kortina je zahripala. Zapravo, akumultaor jo zahripao. Onda su me učeni podučili da je trebam prebaciti u brzinu, pa te neko pogura. Ali, ja stojim na semaforu koji se nalazi u jednoj maloj uzbrdici. Sam. Ko će da me pogura. Ali, glej, kakva koincidencija. Nikog nije bilo ni iza mene ni ispred mene. U tom momentu mi je sihnula spasonosna misao: prebaci je u treću, i pusti da se otisne nazad.

Kad izvodite tako nešto morate uistinu reagirati brzo. Jer ako stigne na ravan, a ne ukreše, ostali ste na ledu.

Dakle, udahni, smireno, jedan, dva...

I, glej, radi.

Idemo dalje.

Kroz život.

Nikada neću zaboraviti taj momenat. Na rastanku. Zagrlio sam je, a iza nje u daljini žarko veliko sunce i kuća u kojoj živi. I tri palme. Osjećao sam se beskrajno melanholično.

Taj prizor mi je tu zemlju koja je ionako daleka učinio beskrajno daljom. Moja kćerka je beskrajno daleko, u zemlji crvene ilovače, zasićenog zraka i palminog drveća.

Prije nego smo se zagrlili rekoh joj: »Hajde, bona, udaj se, i vrati kući.«

Zasmijala se. »Ma znam da me slabo poznaješ, mada znam takođe kako se osjećaš, tako da...«

Vidio sam daljinu. I osjećao je. Vidio sam melanholiju i osjećao je. Vidio sam nešto nevidljivo što me gušilo i izazivalo neku skoro jezivu emociju.

Ali šta ćeš. Život je satkan iz takvih kontrasti.

Putnici smo. Ma, hrabar sam ja čovjek.

Idemo dalje. Kćeri, volim te. Zauvijek.

I tebe sam zavolio, beskrajna daljino.

13.08.2019.

Još uvijek Bajram je...

*** BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN *** KULLU 'AMUN VE ENTUM BI HAIR *** EID MUBARAK

11.11.2018.

BOSNA

Nek se zna, Bosno, volim te ja.

Ma koliko kukavički zvučalo. I licemjerno. I ne znam već šta.

(Zavisi ko pročita: neko će reći lijepo, drugi patetično, treći slinavo, četvrti nikakvo…)

Volim cijelu Bosnu (nek se i to zna). Lijepo se osjećam (ništa više niti ne želim, jer Uzvišeni je taj koji određuje svaki trenutak u mome životu) kad samo prolazim kroz »srpsku« Banja Luku, kad dođem u »hrvatski« Mostar, kao što je bilo ljetos, kad dođem i ostanem nekoliko dana u »bošnjačkom« Sarajevu.

Jer Bosna je moja država. Sve druge države u kojima sam živio, nisu moje države. One su samo lijepe, uređene, fizički i psihički, ali ja sam došao u njih. Došao sam kad sam se sam odlučio, kad sam kupio kartu, a Bosna… U nju sam došao na drugi način. Znam kako sam došao u drugu državu, ali ne znam kako sam došao u Bosnu. U Bosnu sam došao direktno iz majčine utrobe, zato ne znam, a u drugu državu sam došao s kartom u džepu. I upravo to nesvjesno, to dolaženje u Bosnu o kome ništa ne znam, jače je, i vrši jači utjecaj na mene nego ono dolaženje u drugu državu, koje je svjesno, kojega se sjećam, koje je jasno… Uvijek se pitam kako to nejasno ima veći utjecaj na mene od jasnoga. Kako nesvjesno ima veću težinu od svjesnoga.

To je vjerovatno jednostavno tako.

Kad sam ljetos bio u Mostaru, ja nisam bio u Mostaru. Ja sam bio u Bosni. Nisam se uopće sjetio da sam ja zapravo rođen u ovome gradu. Baš u ovome gradu sam izašao iz majčine utrobe. Nisam se sjetio toga, jer ne vidim Mostar, ne vidim Banja Luku, ne vidim Sarajevo, ja vidim Bosnu. U Bosni je zalebdio moj duh. Nije to prvi puta da sam došao u Mostar. Moj duh je lebdio i prije, svukuda kuda je dolazilo moje tijelo, u svakom tome mjestu bio je moj duh. A sva ta mjesta gdje je boravio moj duh mogu se povezati u jednu riječ. Lijepu riječ.

Prolazim Bosnom, zaustavljam se Bosnom. Prolazim kroz selo, »hrvatsko« selo. Ima crkva. Pa šta ako je »hrvtasko«. Ne smeta mi što je »hrvatsko«. Prolazim selom, »srpsko« selo. Pa šta ako je »srpsko«. Ne smeta mi, što je srpsko. (Jednom su mi u »srpskom« selu zamijenili gumu, nisam ni primjetio da mi je pukla u putu.) Prolazim kroz selo, bošnjačko selo. Šta ima veze što je »bošnjačko«. Lijepo je. Ima džamiju. I to mi se posebno sviđa u bošnjačkom selu. Da malo zatreseš volanom nehote bi udario u džamiju. Jer je odmah pored glavne ceste. Staneš, uzmeš abdest, bosanskom vodom, u bošnjačkom selu… Zamijeniš gumu u srpskom selu, naiđeš pored crkve u hrvatskom selu. Ne smeta mi uopće »hvatska« crkva. Čak šta više izražavam tihu zavist,
kad slučajno »tuda« naiđem nedjeljom. Puna crkva, puno ljudi, puno omladine. Osjeća se pozitivan duh. Osjećaš da se unutra govorilo o Bogu, da se veličao Bog. Srpske crkve nisu takve. One su prazne. I to mi se ne sviđa. To je tužno. Prazne bogomolje su znak propasti. Neki težak predznak apokalipse. Oko njih kao da lebdi likovanje nečastivoga. Kao da je sve propalo. Kao da je civilizacija propala.
Kao da je bio potop…

Kao da je bosanskim jezikom rečeno sve otišlo u helač.

Kad ljudi odu od bogomolje, oni odu od sebe.

Bili ne bili svjesni toga.

Kad ljudi odu od Boga, čeka ih vrag.

Jednostavna logika.

Trećeg puta nema.

Sinovi Ademovi.

27.09.2018.

***

Rado bih napsiao nešto, ali ne mogu. (Mogao bih ali ne prema kriterijima koje sam sebi postavio.)

Čitam što su drugi napisali. I onda mi dođe čudan osjećaj. Nešto kao kad dođeš na sijelo pa svi donijeli nešto, a ti nisi ništa.

Ja jedem ono što su drugi pripremili, a ja nemam ništa svoje što bi drugi mogli pojesti.

(Rješenje bi bilo da ne čitam! Ne dolazi u obzir! Za takvu »krađu« ne trebam tražiti halala.)

Ako bih o čemu trenutno pisao bila bi to jesen. Al' nekako nemam pravih riječi. Sve su ispod kriteija (koje sam sebi postavio).

Evo jedne zanimljivosti. I spada u okvir teme. Kad sam bio VII razred imali smo pismeni s naslovom (još nisam zaboravio od navodnika do navodnika) »Jesen u mom selu«. Nastavnica je donijela radove, u miru ih podijelila (jednog jesenskog jutra), ostavila je moj zadnji, prišla je mojoj klupi, pružila dvolistu s kockicama i rekla: O., pročitaj.

Hm, neopisiv jesenski doživljaj.

Možda je i ovo zanimljivo reći.

Neobično je to da sam većinu svoga života proveo u gradu, a uvijek sam volio selo. Kad se vozim kroz neko selo drugačije se osjećam kao kad se vozim kroz neki grad. Ali, moram priznati ne volim sva sela podjednako. Od svih sela na svijetu najviše volim svoje. I najviše volim »jesen« u »mom selu«.

A posebno kad vjetar raznosi glas dejvojaka:

Kad zapjevam iz ove doline

Čuje me, majko, nećeš dogodine

Evo, nešto napisah, haj da ne bude da sam ja jedini došao na sijelo bez ičega u rukama.

01.09.2018.

JUTRO NAD SARAJEVOM

Jutro nad Sarajevom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Ramazan. 1404. godina.

Baščaršija. Žamor. Siluete trgovaca što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu dućana.

I ja.

Ja i Grad.

Ima li ko više.

Možda kaldrma.

Možda most prema Carevoj.

Možda Trg. 6. april.

Možda trolejbus, što čeka…

Možda velika kapija što zjapi tamo. Kao ždrijelo. Kao prolaz u mračni svijet.

Tamo iza tog ždrijela čeka te pukovnik T. S. Komandant Službe bezbjednosti Sedme armijske oblasti.  U čijem sastavu je i kasarna u Osijeku gdje služiš vojni rok.

Strašljivo sam zakoračio. Omamljen putovanjem, nesvjestan onoga šta se događa.

Zašto sam ovdje. Ne znam. Osjećam samo da sam u neprijatnoj situaciji. Poslan sam na saslušanje. Polahko mi dolazi u glavu. Nalazim se u predistražnom postupku.

Ležim tako u kasarni »Viktor Bubanj«. U ramazan 1984. Razmišljam o razgovoru s pukovnikom. O mojoj situaciji. O ljetu u Sarajevu. Nikada u ovo vrijeme nisam bio u Sarajevu. Ležim na leđima, u unifromi. Utrnuo sam. Zurim… Vojnik iz vojne policije se pojavi na vratima. I nestade. U očima sam mu hitro prepoznao tračak sažaljenja. Sažaljenja koje se osjeća prema žrtvi. Dokučio sam to samo u jednom momentu. Jer postao sam neko ko živi na momenat. Neko ko odjednom drugačije gleda. Ko odjednom drugačije misli. Ko odjednom drugačije vidi. Postao sam mitski neko. Neko ko je odjednom s druge strane realnosti. Neko ko je neprijatelj realnosti.

Negdje iz dubina mene migolje slike razgovora s poukovnikom S. T. Makedoncem koji perfektno govori srpskohrvatski. On zapravo uopće nije Makedonac.

On je čuvar.

On je predstavnik.

On mene ocjenjuje. Ispituje, isljeđuje. Zaviruje mi pod kožu. Ulazi u moju psihu, moj svijet, moje uspomene, moju budućnost. On ulazi u moju dušu. Sračunato i potentno. Iz daljine diriguje situacijom kao neki neuhvatljivi nonšolatni mag. Sav je u igri, u ozbiljnoj igri duha i misli. I mašte. Ja se izmotavam, pretvaram, glumim, dobacujem neke isječke (glej, čak isječke nekih mudrih ljudi, iz nekih knjiga koje sam ja nekada čitao). Vatreno dokazujem da nisam ono što veliki Neko (koga pukovnik predstavlja) pretpostavlja. Ja sam samo jedan obični dječak sa sela. Što je nosio užinu u pletenoj torbi i zviždukao dok je koračao za svojim stadom. Ja sam zapravo seljanče, a zaboga koga još interesiraju seljančad. Koga interesiram ja. KO SAM JA. Zašto sam JA OVDJE.

Hej, jesam li ja neko važan. Možda sam ja baš neko važan. Pa to je i Izet natuknuo. Jest', ja sam važan. Ja sam s pukovnikom, ja sam sa sistemom, oči u oči, s cijelom jednom moćnom državom, s cijelim jednim moćnim ustrojem, s cijelom jednom moćnom realnošću, …

Ne, ti nisi običan čovjek. Da si neko običan ne bi te tretirali baš tako. S najvećeg nivoa. Pustili bi te da živiš anonimno. Beznačajno. Kao i svi drugi što se sada valjaju Baščaršijom, što puše i cirlukaju se. Nesvjesni, zaboravljeni.

Jedan vojnik (iz vojne policije) upade skoro polugo u sopavaonicu i reće: »ah!« To« ah« odnosi se na tipa koga čeka vojni sud. Ah!

Spuštao se sumrak. Iz Švrakinog Sela čuo se ezan. Glas mujezina titrao je kroz blagi junski sumrak. Melodično i cinično. Brutalno cinično.

PS:

*Negdje 1991. g. čitao sam u nekim sarajevskim novinama da se pukovnik T. S. »penzionisao« i žalio da ima »malu penziju«. Nikada ga poslije nisam vidio.

*Na mjestu gdje je nekada bila smještena kasarna »Viktor Bubanj« ako se ne varam trenutno je smješten Međunarodni sud za ratne zločine.

*U pritvoru na saslušanjima proveo sam devet dana. Pukovnik T. S. se nije derao na mene i nije me maltretirao, ni fizički ni psihički. Vratio sam se nazad u Osijek i nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.

*Prvi puta govorim o ovom svom nezaboravnom iskustvu. Mada zvuči kao obična blogerska priča, možda i zbog toga što je nisam uspio kvalitetno ispričati, makar i neskromno zvučalo ovo iskustvo ni u kom slučaju nije obična priča. To je događaj s kraja jedne epohe, autentičan i neponovljiv. Događaj koji se ne može riječima izraziti.

26.08.2018.

JUTRO NAD OSIJEKOM

Jutro nad Osijekom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Juni. 1984. Kasarna Slovenskih brigada. Žamor. Silute vojnika što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu kantine.

- Gdje si ti čovječe?! - trgnu me glas vojnika iz moje jedinice. Traži te zastavnik. Požuri! - reče, i potegnu me za rukav. Kod njega je kapetan bezbjednosti.

Smušeno sam stupio u kancelariju zastavnika. Stariji oficir, ruska škola. Srbin. Zvali smo ga Deda. Malo bubuljičav, ali na svaki način je pokušao da ima jednak odnos prema svim vojnicima. Bez obzira na vjeru i naciju. Osjećao sam to. Pogledao me je.

- Izvolite druže kapetane, vojnik O. Đ.!

Bezizražajni pogled zastavnika, paničan odnos vojnika, kapetan prve klase kojega prvi put vidim, jutro, sve mi je to nagovještavalo nešto neobično. Možda sam u potsvijesti čekao taj momemat, ali sad kada se on ostvaruje, materijalizira, sve izgleda drugačije.

- Hm, ovdje je kapetan prve klase, on će ti reći o čemu se radi - nastavi Deda. Ton koji kao da je htio reći ja nemam ništa s tim, ja ne znam ništa, došao je iz komande, ja ga nisam zvao… I da mi je to direktno rekao u tom trenutku, ja bih mu vjerovao. Jer naš odnos je bio u redu. Nisam imao probleme s njim. Deda je bio korektan. Čisto u duhu ideologije bratstva-jedinstva. Čak šta više malo je u tom smislu pretjerivao. Albanca Izeta je toliko gotivio, da se je čutilo kako je Izet njegov zastupnik, sjena. Šta Izet kaže Deda će slijepo potvrditi.

- Ideš noćas u Sarajevo - prvi puta otvori usta kapetan prve klase, čije ime nisam zapamtio, mada ga je Deda spomenuo pri »upoznavanju«. Pomalo mračan, krupan tip.

- Ići ćeš bez pratnje vojne policije. U Sarajevu se trebaš javiti u Komandu 7. armijske oblasti kod pukovnika bezbjednosti S. T. Znate gdje je to (znate, persiranje).

- Ne znam, rekoh zbunjeno.

- Znate, znate. Ovdje je karta, putujete večeras u 8.00, iz Osjeka. Trebate se na vrijeme javiti ujutro u 8.00 u Sarajevu. Slobodni ste.

Izašao sam iz kancelarije, prošao kroz mali hodnik, zatim kroz društvene prostorije naše vatrogasne jedinice (bio sam »vatrogasac«) i taman da uđem u spavaonicu kad me s leđa za rame neko blago potegnu. Izet.

Bože, kako se sve brzo odvijalo.

Izet je svetac!

Držao je ruku na mom ramenu, pogledao me prijateljski, tako prijateljski, zapravo ne znam kako bih to izrazio, na takav način, ili u takvom momentu kojega nikada ne zaboraviš, i rekao: Zapamti, ti si na pravom putu!

I nestao. Kao da nije želio da čuje moju reakciju, kao da ga nije interesiralo šta ja mislim, šta ja znam, kako se ja osjećam…ništa, kao da je htio da mi kaže da on razumije situaciju, da želi da mi da do zanja to, i ništa više. Ja znam šta se dešava, ja sam ti prijatelj, ja te razumijem, ja sam na tvojoj strani, eto, to je sve što treba da znaš, što treba da razgovaramo, što treba da znamo.

Dakle, Izet se je pretvarao kada je u revnosti bratstva-jedinstva galamio na mene, i prema meni imao distancu i hladan odnos.

Sugestije znaju imati veliku moć. U tom trenutku Izet, vojnik, Albanac, o kome nisam znao ništa, osim da je šutljiv, odmjeren, da je završio ekonomski fakultet, da ga je Deda uvažavao, i da za tri dana odlazi iz vojske… moram priznati izvršio je veliki utisak.

S tom jednom rečenicom, Izet  kao da je podigao moj život na neki veći duhovni stupanj. Moju psihu kao da je doslovice rukom uzeo i stavio je na neku visoku tačku. Tako jako, tako odmjereno, tako umjereno, nepatetično, uvjerljivo.


Stariji postovi

<< 08/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
43091

Powered by Blogger.ba