SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

20.04.2018.

SOCIJALIZAM

Prvi put izraz je upotrijebljen u Francuskoj u 19. stoljeću. Prvotno riječ je značila »zajednicu« kao suprotnost »pojedincu«.

Manje više pojam socijalizam je održao prvotno značenje, tj. uvijek je referirao na »društvo«, »zajednicu«, »kolektiv«…

Živio sam u državi u kojoj je vladao socijalizam. Onda su jednog dana i država i socijalizam otišli na put bez povratka. Neki bi rekli na deponiju historije, možda. Mada takva određenja upravo spadaju u vokabular onih koji su »socijalizam« kao historijsku ideju (is)kompromitirali. Zato ne vjerujem da sreća počinje samo zato što se nečemu desila nesreća, tj. ne vjerujem da dolazi uspon samo zato što je socijalizam pao. Sistem kao sistem nije nešto apstarktno, odvojeno od ljudi i stvarnosti. Sistem su zapravo ljudi. I nije mi žao što su otišli ljudi koji su činili takav sistem, nije mi dakle, žao ni sistema, jer dobar sistem ne mogu činiti slabi ljudi.

Socijalizam je jako uopćena stvar. Postojalo je mnogo socijalizama, recimo jugoslovenski, albanski, ruski, kubanski, poljski, kineski, i još uvijek postoje, kao što je recimo sjevernokorejski… Treba znati o kojem socijalizmu se govori. Inače, u startu nastaje brkanje teza.

Ne mogu reći da se suviše traumatično sjećam socijalizma. Mada, traume postoje. Saslušavanja, ispitivanja, šikaniranja, i samo zbog toga što sam bio vjernik. Bio sam »državni neprijatelj« jer sam klanjao. Iz današnje perspektive gledano skoro ciničan razlog. 

Za mene lično to je bila najslabija dimenzija našega socijalizma. Verbalni delikt je bio ideološki produkt, dogma diktature proleterijata. Pitanje glasi: da li je socijalizam »otišao« jer je postao istrošen historijski model, ili su ga njegovi privrženci iskompromitirali i učinili takvim. Po mome mišljenju i jedno i drugo. Sistem baziran na pogrešnoj ideologiji doći će prije ili kasnije u sukob sa samim sobom. S druge strane, sistem baziran na pravilnoj ideologiji, bez pravilne implementacije, doći će takođe u opasnost nestanka. Mada opet dolazimo do akutnog problema poopćavanja. O kojem socijalizmu govorimo kada govorimo o »našem« socijalizmu. Zašto je on »naš«? Zato što postoje i »njihovi«. Naš je jer se razlikuje od njihovog. I u toj tačci dolazi do zbrka u diskusijama oko socijalizma. Socionostalgičari posežu za argumentom »dobrosti« našega socijalizma primerjalnom metodom, tj. upoređivanja s »njihovim«. Tj. njihov (recimo ruski, albanski) je bio monstruozan, zato je naš bio dobar. Mada argument nije potpuno bez vrijednosti, jer je de facto postojala razlika između socijalizama, zagovornici takvog stajališta bi motrali uvažiti osjetljivost »žrtava« socijalizma. Morali bi na prvom mjestu priznati da postoje »žrtve socijalizma«, pa tek onda opletati s tezom o razlici među socijalizmima. Morali bi najprije pobrojati sve minuse, a njih itekako ima, jer je ideološka zapjenjenost tvrditi da je sve s nečim u redu, a u isto vrijeme to je otišlo u nepovratnu prošlost. Pitanje socijalizma treba deideologizirati pa iz te deideologizirane perspektive govoriti o prošlosti, ali takođe i o sadašnjosti i budućnosti. Jer kao što su »socijalisti« u periodu našega socijalizma ideologizirali ideju socijalizma za vlastite političke projekte na isti način
su antisocijalisti, koji su manje više prefarbani »socijalisti« (recimo Milošević, Tuđman, oni mi prvi ispadoše iz memorije) ideologizirali pitanje socijalizma za nacionalističke projekte.

Bošnjaci su metodom copy-paste krenli istim stopama. Sav politički trud i inovacija bošnjačkih političara sastoji se u tome da stvore dojam kako to nije istina. Ideologija etnije je dominantna sila koja vlada na balkanskim prostorima. Na razmeđi velikih historijskih događaja devedesetih, padom željezne zasvjese, Bošnjaci su se zatekli istoj ideologiji kojoj su se zatekli i drugi: ideologiji nacije. Nacija je univerzalizirana, tj. prihvatila se kao spasonosna kategorija. U suštini riječ je o novoj historijskoj prijevari. Starim metodama ideologizacije, gdje je nacija učinjena vrhovnom ideologijom, historija je vraćena na početak. Bolje reći ostalo se na istom jestu. U suštini samo jedna ideologija je zamijenjena drugom. Ideologija diktature proleterijata, kao univerzalne zajednice radničkog sloja, zamijenjena je ideologijom nacije. Začarani krug.

No, malo bih išao i u detalje. Po mome mišljenju najveći minusi »našega« socijalizma bili su Goli Otok, antivjerska usmjerenost, ideologiziranost, ukidanje demokracije. U Crnoj knjizi komunizma predstavljen je kao kriminalni sistem koji je počinio zlodjela protiv čovječnosti (odnio je blizu 100 miliona ljudi). I prema autorima knjige protagoniste bi trebalo tretirati kao ratne zločince. Možda. Mada ako bi smo definiciju ratnog zločinca prihvatili tako labavo cijela historija bi bila zbir ratnih zločina.

Spisak minusa našega socijalizma vjerovatno nije konačan. Jedno od ključnih neriješenih pitanja »našega« socijalizma je po mome mišljenju sahranilo zajedničku državu. To je nacionalno pitanje. Metodologija stavljanja neriješenih pitanja u zamrzivač dala je krvave rezultate. Ignoriranje nacionalnoga u bivšoj državi je bio modus operendi, a u isto vrijeme država je pravno-formalno bila zbir različitih nacija. Paradosk koji je doveo do krvavog raspleta. Da je nacionalno ideologizirano (kada je to pitanje ispalo iz zamrzivača), tj. da su umjesto »diktature proleterijata« stupile na scenu nacionalne idelogije nije nikakvo vizionarstvo bivših socijalističkih vlastodržaca. Vizionarstvo bi bilo repriječiti takve scenarije.

Kao dijete »našega« socijalizma opet na svoj način vučem nostalgične uspomene. Upravo to, individualne emocije, tj. individualni svjetovi ukopani u vlastitu sudbinu je ono što izmiče svakoj sociološkoj analizi. Sjećam se kada su me jednom pozvali u SUP da me je na vratima sačekao »komunista« Sejo koji me je sav usplahiren, a u isto vrijeme s prikrivenom dozom poštovanja, uveo u jednu prostoriju. Umjesto polomljenih rebara, Sejo me je ispratio do vrata skoro s divljenjem. To je bio »naš« tip socijalizma. Bio je to socijalizam koji je odlazio. Koji se de facto istrošio. Iza ugla su čekali mešetari s nacionalnim zastavama, s korpom novih iluzija.

______________

PS: Plusevi našega socijalizma po meni bili su: ekonomski razvoj države, bratstvo-jedinstvo, međunarodna reputacija države,... svaka stavka rabi fusnotu, mada ugrubo, tako mislim

11.04.2018.

POLITIKA

Kaže izreka, ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom.

Nije da sam se uvalio u politiku, onu na koju odmah pomislimo, lokalnu, državnu, kakvugod, izbori, kandidati, platforme, honorari, već onako rekao bih tek neka usputna misao u proljeće, dok kiša rominja (možda opušten, zbog proljeća, koje opušta, zbog toga što zima zateže) i dok život teče tako da ti može priuštiti takvo zadovoljstvo da na taj način razmišljaš o takvoj misli. Dakle, odmah naiđeš, kao i svaki puta kada definiraš, ili misliš da definiraš nešto, na terminološke uzbrdice i nizbrdice, zakučice, nejasnosti, dvosmislenosti, besmislenosti i sl. Dakle, nije politika, samo općinskog nivoa, ili kantonaknog ili kakvi već nivoi postoje, politika je, evo, odmah, tu na tom mjestu pitanje zašto postoje ti nivoi, ili da li bi bilo bolje da ih ima manje, ili možda čak više. Politika je, dakle, pitanje, a ne odgovor, jer odgovor je već ideologija, tj. baš ono što se zove općinska ili državna politika, tj. zacementirana, ili lažnim perjem nakićena univerzalnost, zauvjeknost, jedinost… Evo, ako se ovo što pišem može nazvati politikom, onda sam ja za ovu vrstu politike, tj. onda je tačno da ako ti pustiš politiku, ne znači da će ona pustiti tebe, ne znači da ako se ne baviš politikom da se uistinu ne baviš, jer se politikom itekako baviš baš kad se ne baviš, pretpostavljam da se zna šta sam mislio reći …

Nebaviti se politikom je lažni komfor kojega sebi možeš priuštiti kao recimo kredit za kojega znaš da ćeš ga jednom dobro iskihati.

Dakle, pitanje je samo kako ćeš se baviti politikom, svjesno, nesvjesno, i kakav efekat ćeš postići. Je li ti stalo do efekta, hoćeš li se baviti zbog efekta, hoćeš li veći efekat postići ne bavljenjem, tj. nekom vrstom aktivne pasivnosti, ili pač pasivnom aktivnošću (na koji način se uglavnom bave opštinski, kantolnani i ostali službeni nivoi). Jasno je, dakle, iz svih ovih pitanja da je politika nekako duboka kulturno-civilizacijska filozofska i religiozna činjenica. Arsistotel je prije nekih 2300 godina proniknuo u bit politike kao apriorne univerzalnosti, sveprisutnosti, ljudske determiniranosti, transcedentalnosti. Nema sumnje da je tako. Ne možemo iz politike, i svaka tvrdnja o nepolitičnosti je ideološka floskula, naivna ili zlonamjerna, jer bez politike nema ljudskosti, jer ljudskost svaki puta određuješ političnošću, socijabilnošću, društvenošću. Nije li poslanik Muhammed alejhis-selam rekao da je namaz obavljen u džematu (čitaj političkom entitetu muslimanske univerzalne i globalne zajednice zvane ummet) vrijedniji za 25 i/li 27 stepeni. Dakle, politika. Nije li baš političko pitanje o suštinskoj slabosti formalnih političkih jedinica lokalnog i globalnog nivoa muslimanske zajednice univerzalno političko pitanje. Nisu li se žrtve u srebreničkom pokolju bavile politikom, na način koji ih je koštao
života, tj. aktivnom pasivnošću naslijeđenom kroz tradiciju vjekova pripadavši kulturnoj zajednici koja se drži za poligon vampira odabranih naroda. Jeste, bavio se je politikom i njegova smrt je čak obični politički akt koji je zbog zorenja historije kao neke istinske metodološke i dijalektičke činjenice dovela do sudskih procesa i kazni.

Nije li ćutanje, dok stojiš u redu u uredu za scijalno i znaš i vidiš kako se dešavaju mučke i prekoreda ubacivanja, bavljenje politikom. Jesi li pomislio, kad si zažmirio, predao se, prigrlio komformizam, čitaj kukavičluk, da ćeš jednoga dana dobiti račun za to, s pridodatim astronomskim kamatama. Je li drsko da kažem, onaj račun koji su platili šehidi iz Žepe, ili Gaze (eh sad i taj pojam, jesi li šehid i onda kada si postao žrtva samoga sebe). Politika dakle, jeste širok i univerzalan pojam koji se duboko prepliće s moralom. Kad bolje pogledamo vidjećemo duboku isprepletenost i mehanicističnost u političkoj sferi. Duboku kauzalnost koja nam izmiče, ili pred kojom svjesno zatvaramo oči. Ili pred kojom naivno glumatamo i pilimo neupotrebljive i ispuhle fraze sve s ciljem zamagljivanja i fesada. Dakle, fesad je politika. Kao što je rat nastavak politike oružjem, tako je i fesad kao oblik politike ubijanje bez oružja.

23.01.2018.

VEHABIJE

Nedavno mi se prijatelj naljutio na mene jer nisam htio da vičem na vehabije. Ne znam više koji su bili, možda isilovci. Pitao me je šta ja mislim o njima, ja sam mu odgovorio da »nemam definirano mišljenje«. Smiješno je sve skupa bilo, na kraju pa žalosno, jer je on zaključio da sam ja »isilovac« i naše prijateljstvo se neočekivano završilo.

Hm, poslije sam se sam pitao zašto mu nisam odgovorio. Vjerovatno, zbog toga što me isprovocirala nevjerovatna lahkoća pojednostavljivanja. Ili je u pitanju to da mi se ne iznosi mišljenje pred ljudima kojima je sve jasno, ili unaprijed znaju da su u pravu. Vjerovatno, i zbog toga što bih njega prvo morao proglasiti vehabijom, pa onda dalje nastaviti s »formiranjem svoga mišljenja«. Jedna od stvari koja me nervira je ta da se prestalo vjerovati kako postoje obrijane vehabije. Učvrstio se nepobitni stereotip (a stereotipi su svi nepobitni, jer ostereotipiziranim ljudima dokazi nisu bitni) da su vehabije samo s bradama.

Tako imamo cirkus gdje bi sve bilo dobro da bi bio samo to. Imamo zapravo sumoran, patetičan i u isto vrijeme vulgaran show u kome moj poznanik s posebnim akcentom razvlači termin »selefija« i pokušava mi objasniti kako sam ja dobar, jer nisam to. A ubjeđen sam da je negdje na Pinku pokupio tu riječ koja odgovara trenutnom njegovom ideološkom raspoloženju.

Tako je jedna zajednica odjednom postala ultimantivno dobra institucija. Potrebno ju je samo porediti s vehabijama i jadni folk odmah legne pod sto. Zaboravi na bitnu stvar da nije baš nužno dovoditi je u komparativnu vezu s vehabijama. Tako obrijane vehabije dobiju bjanko povjerenje društvene zajednice i mogu svojim gusjenicama da oru do mile volje. I oru. Nije li podlo da upreš prstom u nekoga i izvučeš korist u situaciji kada je društveno raspoloženje naelektrisano protiv onoga u koga upireš prstom. Možda onaj u koga si upro prstom uistinu ne valja, ali valjaš li ti. Jesi li ti pravi samo zato što si upro prstom u nevaljalog, i je li nečija nevaljaština automatski tebe učinila dobrim. Opet smo tamo. Kad se historija ponavlja do iznemoglosti.

Baš nedavno na Prešernovom trgu prilazi mi Ibrahim s bradom do pasa, nazva selam i ja mu odgovorim. Rukujem se s njim, bez ikakvog prkosa, ali i bez trunka osjećaja za trenutno javno rasploženje. Nastavio sam svojim putem i na momenta sam premotao film da u stvari ja i Ibrahim niti ne komuniciramo nešto više osim tačno to - slučajni susret u kome on mene akceptira kao muslimana i ja na isti način uzvratim. 

Zar je to malo?

09.01.2018.

TARIK RAMADAN

Pročitah članak od Mimi, koji je objavljen hihaj kad.

Sjetih se knjige koja stoji u mojoj polici, koju nisam nikada otvorio da pročitam (unutra je čak i posveta).

Američki Time je, kaže Mimi, Tarika uvrstio među stotinu najutjecajnih zemljana.

Hm, »islamski teolog« postao je zanimljivost. Sama Mimi je uplela svoju nit u mustru. Naravno, sračuntao. Jer koga briga za neutjecajnim zemljanima. Nekako tako. Mada je ne krivim, jer bilo bi licmejerno.

I šta se tu ima reći. Zapad je rodio Tarika Ramadana, Zapad ga i sahranjuje. Kad s đavolom tikve sadši o glavu ti se razbijaju. No, baš ta nota daje tragičnosti vrlinu. Jer mnogo lakše je ignorirati đavola. Ali, onda oduzmeš sebi šansu za ultimativnu pobjedu.

Možda sam baš zbog te enigme uzeo da napišem ovih par redova.

Nemam FB profil, inače sad bih bio na spisku onih koji…

Baš u tom grmu leži jež! Nije upće bitno gdje bih ja bio, ništa nije bitno kad u medijima koji su od tebe načinili zanimljivost (zbog sebe) »procuri« da si »seksualni napasnik«. Baš tada te mediji ne budu ispljunuli. Jer postaješ još veća zanimljivost.

Moram reći, žao mi je, sve skupa je kao što reče Mimi »gnjilo«. Ko gnjila jaja. Tarika nisam poznavao, nikada ga nisam sreo, ništa nisam od njega pročitao, samo sam o njemu čuo, uglavnom zanimljive stvari, a osjećam da mi ga je nekako žao. Ne znam zašto. Vjerovatno nas veže neka nevidljiva metafizična nit (koja vezuje sve ljude, samo da nisu toga svjesni, i tu dolazimo do pojmovaa čovječanstva i čovječnosti). Žao mi je Tarika Ramadana. Da imam FB najverovatnije bih izrazio svoju podršku onima koji misle da je nevin…

A je li nevin? Zvuči cinično pa ipak da kažem- zato postoji Bog. Ili - za to postoji Bog.

02.12.2017.

***

Ultra-zvuk je pkazao da imam najmanje dva kamena u žučnom mjehuru, 2,5 cm veličina. Upalu žučnog mjehura i zadebljanje zida žučnog mjehura 7 mm.

Odmah sam zatražio servis kibernetičkog amidže Gugla i imaš šta vidjeti. Nije se igrati. Možeš umrijeti dok si rekao šta je bilo.

Džaba tebi što si uštekan na renomirani zdravstveni sistem, ako se sam ne pobrineš za sebe. A pitanje je i jesi li? Mislim, taj sistem koji iz bosanske perspektive mora izgledati vajni, vanzemaljski. Neću da ulazim u to kako je i zašto bosanski zdravstveni sistem došao na slab glas, ali ja lično nisam imao loša iskustva s njim.

Sad me je sudbina gurnula da se suočim sa takvim sistemom na »truhlom« Zapadu. Kao da me neki vrag tjerao, da se pored sve te agonije još bavim antroploškim istraživanjem i povlačim paralele između »nas« i »njih« (mada mi iskreno nije više jasno gdje sam spadam, - u »nas« ili »njih«.)

Bilo kako bilo, u jedno sam siguran. Zdravstveni sistem je najveći mjeritelj civilizacijskog nivoa jedne zajednice. Jednostavno rečeno: uđi u bolnicu pa ćeš znati u kakvom društvu se nalaziš.

Sestrica na oknu me je pogledala pogledom koji mi se nije svidio. Dala mi je neki pamflet na kome je napravljena neka klasifikacija primanja prema stepenu nužnosti, odnoso opasnosti. Mene je, po nekoj svojoj logici, stavila u »zelenu« kategoriju. Prevedeno u dužinu čekanja predamnom su se prostirala još duga četiri sahata.

Na jednom prijemnom oknu je stajalo uokvireno: U slučaju nužde pozvaćemo policiju. Zanimljiva poruka. Ako ne budete mirni (u svome bolu) može vam se desiti da završite umjesto u ambualnti na nekom drugom mjestu. Ako se onesvjestite ili vam jako pozlije onda ste oprošteni svake sumnje u vaše namjere. A ako nam na rukama umrete onda ste nas nepobitno zadužili za osjećaj krivnje. Dakle. (Surova neka poruka).

Smjestivši sebe među navedene parametre razumio sam dublje značenje neblagonaklonog pogleda plavuše s druge strane.

Ali, bio sam strpljiv. Vjerujte mi. Razumijem i ja njih. Razumijem napetost situacije, nekontrolisanost patnje, suočavanje sa samim sobom u malehnosti, jadu i bolu… Razumijem taj stage na kome se igra stvarna drama, sa stvarnim glumcima, sa stvarnim pokretima, sa potpuno stvarnim grimasama i izrazima tijela. Nema ništa patvoreno. Sve je stvarno. I ta ogoljela amtomsfera, nekako čista od pretvaranja, nekako jasna i stvarna, nekako nenakićena i nekako neglamurozna, čudno, kao da sam se osjećao svoj na svome.

Dakle, napravio sam odstupnicu prema eventualnoj nestrpljivosti, ali onda je strpljene popustilo kad sam vidio da je žena iz »plave« kategorije, znači iza mene ušla prije mene.

Prišao sam oknu i rekao plavuši da me je kao prvo stavila u pogrešnu kategoriju, i to će nalazi pokazati, a kao drugo neprihvatljivo je da se primi pacijent koji je stajao iza mene. Pošto ovaj narod ne voli da sebe vidi kao dio Balkana, spomenuo sam taj jadni toponim da bih je potsjetio na nedopustivu nedosljednost.

Ne znam da li je moja reakcija na oknu utjecala ali sam ubrzo prozvan.

Malo zatim došla je ista plavuša i uzela mi krv, bez riječi.

24.10.2017.

KONSEKVENCE EVROCENTRIZMA

Nenamjerno sam odužio s nastavkom o »Srebrenici« (Srebrenica kao da je prestala biti toponim, preselila se u povijest, u mozaik čovjekove nečovječnosti, u arsenal brutalnosti). Mada, nenamjerno, ispada prikladnije da o Srebrenici mislimo u nekom drugom vremenu, mimo »službenog«.

U ovom svom ne znam kako da kažem »raspravljanju« o Srebrenici imam osjećaj da mi se motaju neke skoro (za neke vjerovatno i jesu) heretičke misli.

Zašto da o Srebrenici ne govorimo »izvan« 11. jula, kada je kolektivni genij (ili mazlum) dao u zadatak da se toga dana »prisjetimo žrtava Srebrenice«. U tome »obaveznom« činu uvijek mi se prikazuje sjeme licemjerstva; u tome činu se odslikava (skoro neminovno) zadata ili naturena ceremonijalnost koja kao da na neki način prikriva. Više od toga, narodu kojemu se desila Srebrenica je potreban unutarnji »obračun«. Imam osjećaj da su upravo oni kojima taj »obračun« ne odgovra (jer bi ih predstavio drugačijima) su i dizajnirali »dan Srebrenice« koji se sastoji od lamentiranja i emocionaliziranja u datom trenutku.

***

Istini za volju, skrenuo sam s teme. Moja osnovna teza je, ipak, neka druga priča. Neka priča što leži zapretana u historiji evropskoga kontinenta (na kome se nalazi Srebrenica). Neki kontinuitet prikriven velom prošlosti, neistražena mržnja onih koji su na ovom kontinentu Druge u odnosu na Sebe smatrali Drugima, manje vrijednima, zapravo bezvrijednima. (U prilog te obezličene ljudske bezvrijednosti govori »scenario« Srebrenice; bezvrijedne, obezličene, goloruke individue kosili su rafalima kao neki otpad koga je trebalo ukloniti, što prije završiti s njim, odbaciti na deponiju i zaboraviti).

Zbog toga mi se monstruzno nameće monstruozan, ali hladan i realan zaključak. Srebrenica je neizbježan zaključak u kauzalitetu histoije, ili relanosti Kontinenta.

***

Možda sam suviše ubijeđen u svoju percepciju istine o Srebrenici (i da se razumijemo, muslimanima, Bošnjacima, Drugima, gdje je Srebrenica samo jedan epilog, genocid u Srebrenici je samo erupcija frustracija i bijesa zbog činjenice da je »muslimansko pitanje« ostalo neriješeno) da mi podastiranje dokaza izgleda skoro profano, cijelo nepotrebno.

No, nekako, obećao sam sebi, i svojim blogerskim suputnicima da iznesem teze zbog kojih sam se upustio u ovo pisanje.

Reazmišljajući o postavljenom zadatku učinilo mi se da napravim neku kratku kompilaciju na osnovu nekoliko izvora koje sam konsultirao. A onaj koga zanima, može slijedeći moju ideju vodilju, studioznije pristupiti ovom »pitanju«.

U elokventno, lucidno i studiono napisanoj knjizi »ISLAM U ISKRIVLJENOM OGLEDALU Evrocentrizam spram islama« autor Fuad Saltaga, doktor političkih nauka koji je branio doktorat pred akademikom Muhamedom Filipovićem, dokumentuirano prati tamnu nit evrocentrizma, ili evropskoga etnocentrizma. 

U samome uvodu knjige Saltaga je sažeo povijest evrocentrizma u jednoj deskripciji: Zapadnoevropski duhovni hegemonizam, snagom svog stvaralaštva, u narcisoidnoj svojoj zaljubljenosti, uvijek se manifestnom snagom samoiskazivao kao vrhunac znanstvene spoznaje kontinuirano određujući islam kao protureligiju, a islamske sljedbenike kao proturasu.« (moje potcrtavanje)

Prateći intelektualni razvoj Evrope, kroz različite inetektualne periode, kroz prizmu različitih protagonista, stoji uvijek jedno te isto: antagonizam (ako je to uopće prava riječ) naspram islama i muslimana. Naravno, u doba antičke Grčke i helenizma (kao povijesnih markera u intelektualnom razvoju Evrope) još nije bilo islama. Ali, to ne znači da nije bilo evrocentrizma, koncepta koji stoji na postulatu kulture-antikulture. Starodavni koncept civilizirani-barbari upravo je ponikao u antičkoj Grčkoj. Rodočelnik toga koncepta je veliki intelektualac i mislilac Aristotel. Preciznije rečeno,  Arostotel je navedeni rasistički koncept preuzeo od historičara Herodota, elaborirao ga i dao mu svoj pečat.

Dakle, ideja o varvarima, orjentalcima, drugima je tu, vrlo rano u samu zoru evrospkog duha i civilizacije. Mi smo oni koji su pravi, koji su ljudski, koji imaju prave zakone, pravi duh, jednom riječju, naša kultura je Kultura. Oni drugi, na Istoku su nešto drugo. Oni su naša suprotnost. Tj. ako smo mi jedno oni su drugo, Drugačije. Ako smo mi civilizirani, oni su suprotnost od nas - divljaci. Ako mi imamo duh, oni ga nemaju. Ako mi imamo umjetnost, oni je nemaju. Oni su bezlični korpus nevidljivih, nepoznatih, skoro nepostojećih, koji žive s druge strane granice, »s druge strane« u apsolutnom smislu.

19.10.2017.

***

Svaki dan sam prolazio tuda. Put je praktično sjekao Klinički centar. Ono što danas zovemo klinički centar je zapravo cijeli jedan mali grad. Ja sam prolazio pored Hitne, dok su ambulantana kola svaki puta štrikala okolo. Nekada bih se zaustavio i gledao kako se (najčešće policijski) helikopter spušta na platformu. Nekada bih pogledom ispratio motoristu koji munjevito reže daljinu dok sirena odjekuje naokolo. Taj prizor me posebno potsjeća na to kao da se sve dešava na nekoj svemirskoj stanici.

Ja prolazim i nosim svoje brige. Iza zamagljenih prozora ambulantnih kola neko možda posljednjim očima gleda svijet. I kao da suosjećam s njim. S tim putnikom što hitro prolazi mimo, a ne vidim ga. Osjećam taj teški grč. A nebo iznad uvijek kao da je nekako oblačno. Zašto. U daljini još uvijek i neprestano kao da odjekuje sirena.

A onda sam jednom zakoračio u taj odjel Kliničnoga. Taj odjel koga sam svaki dan gledao kako se puni dolaznicima. Koje su dovozili iza zamagljenih prozora, s upaljenim prodornim rotacionim svjetlima i zvukom sirena koje bi utihnule na samom ulazu.

Taj dan kada me je nevolja natjerala da svratim u to zdanje nisam pogledao u nebo. Ne znam kakvo je bilo. I mnogošta sam propustio i zaboravio u jednom trenutku kad sam kročio unutra.

I šta da vam pričam.

Jednom riječju: zakoračite u jedan poseban svijet. Svijet suočenih sa samim sobom.

Iz svakog ćoška, iz svakog okna kao da izbija bol. Bol je u zraku, kao da ga možeš rukom dodirnuti. Zarezati. Pomjeriti u stranu, da se proguraš do bijelog anđela ili đavola. Da staneš pred otvorena vrata i kažeš: boli me. Da zaboraviš sve pred ulazom kroz koji si stupio - i tugu i radost, i sjećanja i nadanja. Sve to je negdje, a tu sada samo si ti i tvoj bol, od koga ne možeš pobjeći, koga ne možeš otjerati, koga ne možeš potisnuti.

Jedina vam je želja da pobjegnete bolu.

Sjetim se Džehennema. Posljednjim titrajima uma razmišljam o tome zašto je Bog stvorio Džehennem. Poznajem samoga sebe i nije me strah blasfemije. Samo kažem da znam kako izgleda Džehennem. I znam da ima razlog zbog čega je on stvoren. Znam.

Jedan gospodin mi se obraća i pita jesam li završio. Bilo mi je nekako toplo što mi se obraća. Hm, upoznali smo se (vjerovatno) dok smo stajali u redu. U linji za odstranjenje bola. Popio je od jutros šest tableta. Ponudio mi je kahvu iz automata. Skoro me je zastidio. Zbog stereotipa koji gojim u sebi. Navodno, samo su Bosanci dobrodušni i plate ti kahvu.

U ovoj klinici, negdje gore ili tamo na nekom spratu jednom nekada operirali su Titu. Operacija je bila neuspješna. Bog je odlučio da Tito više ne živi. Nema veze što si ti Tito i što si i sam u jednom momentu ili više momenata mislio da si Bog i da si besmrtan. Jer imaš plavi vlak, jer imaš vojni helikopter i operacionu salu koju su mogli izgraditi samo za tebe.

Ali mene je više brinuo moj Azrail, nego Titin. Uostalom, Tito je na onom svijetu i u toj stvari je ispred mene.

12.07.2017.

ZAŠTO SE JE DOGODILA SREBRENICA

Srebrenica se je dogodila na teritoriji koja je nekada bila dio Osmanskog carstva. Ta činjenica je umnogome opredjeljuje (ta nota traži detaljniju analizu, koju ću ako Bog da prezentirati u nastavku). Pitanje je, dakle, da li bi se Srebrenica mogla dogoditi izvan toga teritorija? Možda. Ali ne u kontekstu u kome se dogodila. Moguće je da bi imali u tom slučaju dvije Srebrenice. Želim reći - Srebrenica je bila neizbježna. U atmosferi kakva joj je prethodila, u stanju duha Evrope kao prostora kojemu je ona pripadala, ona je bila neizbježna posljedica. Mislim da nije uopće teško dokazati navedenu tezu.

Tri su razloga ili tri velike sjene koji stoje u backgraoundu Srebrenice:

1. evrocentrizam

2. paneklezijalizam

3. srpski nacionalizam

Gorenavedena trodijelna formula je paklena kombinacija koja je dovela do totalnog pomračenja duha Ademovih potomaka. Do jednog od »kratkih spojeva« kojih na sreću nije niti bilo kao takvih mnogo u historiji čovječanstva. Dakle, Srebrenica, nažalost, ide rame uz rame s najbrutalnijim događajima u historiji ljudske vrste.

1995. godine živio sam u Australiji. Slike rata gledao sam na TV ekranu. »Bosnia« je bila vijest s kojom su započinjale australijske vijesti. Jedno veče sjedio sam u društvu nekoliko okaharenih članova u to vrijeme malobrojne bošnjačke zajednice. Moja prijateljica Rasma, žena u poznim godinama (sada je na Drugom svijetu) ispričala mi je nešto što mi se urezalo u svijest i sjećanje. Rasma je istinski govorila »broken English«, nije bila školovana, ali bila je inteligentna i pronicljiva.

Rekla mi je: Hoću da ti ispričam šta mi se danas dogodilo? Izašla sam u bašću i vidim kroz kapiju komšinicu Australku, ime joj je Roza (vjerovatno se piše Rose). I ja joj kažem jesi li gledala sinošnji »news«. Ona kaže da jeste. I ja joj kažem kako je to sramota šta se čini. A ona će ti odjednom: Never mind, they are Muslims.

Ja sam joj uzvratila: Roza, you are mistake, they are human beings.

Koliko je samo navedena priča višeznačna. Koliko je samo nekako u centru priče u kojoj u pozadini lahko vidiš Srebrenicu. Koliko kontradikcije i zapletenosti. Ali na kraju, moguće je iz naizgled nespojivih detalja zamršenog mozaika sataviti potpuno jasnu i konzistentnu sliku.

»Roza« je pripadnik australijske rase, tj. evropske, znači članica zajednice koja sebe ima za humanu, demokratičnu, prosvijetljenu, naprednu, posebnu. Pa ipak kaže to što kaže.

Momenat drugi: Roza razgovara sa svojom komšinicom. Prelome poneku skoro svako jutro ili večer, a gle čuda, i ne zna da je njena komšinica muslimanka.

Rasma je za nju član austalijske društvene zajednice prema kojoj ona nema predrasude. Doživljava je sebi ravnim i ravnopravnim članom te zajednice. S druge strane, Rasma je jedna poželjna komšinica, koja je ozbiljna i zanimljiva, tolerantna i kulturna.

Dakle, Roza prema Rasmi ima dvostruki odnos: svjesni i potsvjesni.

Za Rozu, muslimani su druga rasa. Ta druga rasa je manje vrijedna, toliko manje vrijedna da joj je svejedno što njene pripadnike love i ubijaju kao stoku. Ona se ne uzbuđuje.

Roza je tipični predstavnik evropske rase? Roza ne govori iz svoje glave, tj. to nije stav pojedinca; njezin glas je zapravo glas Zapada. Glas koji kaže: ubijaju ih, uništavaju, ali zaboga, ne uzbuđuj se – to su samo muslimani. Dakle, ubijanje nije nehumano, nije zločin, jer ti koje ubijaju nisu ljudi. Oni su, logično slijedi, štetočina, korov. Štetočinu moraš ubijati, uklanjati, moraš ih tretirati.

Roza nije mogla drugačije govoriti, jer iz nje bije prikriveni rasistički duh većine. Duh koji se vuće kroz povijest Zapada od antičkih vremena.

11.07.2017.

SREBRENICA

Razum je danas ščučuren pod gusto nabijenom maglom emocija. Razum koji kaže: zašto? Ali, ne krvnicima. Razum koji se obraća meni, lično, oporo, samouvjereno, drsko i surovo: zašto.---------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ali upravo je to ono što želim izbjeći. Ono protiv čega se želim izraziti.------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ne zbog toga što priznajem i kažem »jeste, ja sam kriv za Srebrenicu«. Nego zato što osjećam i dalje koliko sam licemjeran. Koliko sam arogantan. Koliko sam dio tog orkestra političko-ideološko-vjerskih narikača.---------------------------------------------------------------------------------------------- Razum je danas, dakle, bijela vrana u gusto nabijenoj magli emocija. Koji grakče crne slutnje: Srebrenica će se ponoviti!----------------------------------------------------------------------- Jer Srebrenica se je ponovila.

30.06.2017.

ISTINA

Šta je istina?

Koliko se samo odgovora može dati na ovo pitanje. Bezbroj. Je li istina da se može dati bezbroj odgovora? Jest. Nije. Haj' da utvrdimo!

Istina je (ili nije) da je ovo pitanje ŠTA JE ISTINA pitanje u vezi neke opće istine. Zapravo, pitanje o egzistenciji istine, tj. da li istina postoji, i ako postoji, gdje je, gdje je možemo naći i dokazati se da postoji. A umjesto da odgovorimo na to mi odmah »preklopimo« i kažemo da se (parafraziram) MOŽE DATI BEZBROJ ODGOVORA. Onda nam se nameće (istinit ili neistinit) zaključak da postoje pojedinačne, ali ne postoji opća istina. Sve u svemu nismo odgovorili na postavljeno pitanje.

Možda je pitanje bilo pogrešno (može li se reći neistinito) postavljeno. Pokušajmo s JE LI TO ISTINA. Ili JE LI ISTINA…

pa se na to nadovezuje BEZBROJ (je li istina) pitanja na koje se može dati isto toliko (je li istina) odgovora:

JE LI ISTINA da je Evropa kontinent?

JE LI ISTINA da je konj životinja?

JE LI ISTINA da je kukuruz biljka?

Svaka odrasla razumna osoba bi odgvovorila s ISTINA JE. (Neko, ko ne zna bi odgovorio NIJE ISTINA, ali da li bi to značilo da uistinu nije istina.) Gornji primjeri su primjeri za tzv. aksiomatske istine, one koje se ne provjeravaju, ne dokazuju, prihvataju se takve kakve jesu. Inače, kako bi nekome dokazao da konj nije biljka? Učitelj u razredu vjerovatno ne bi uzeo vrijeme da dokazuje učeniku, već bi mu oduzeo bodove ili što je vjerovatnije poslao ga psihijatru. Vau, kakav fundamentalizam! Ideš psihijatru za ISTINU za koju ti se učitelj nije ni potrudio da je dokaže.

JE LI ISTINA da si došao u osam?

JE LI ISTINA da si danas pojeo za ručak dva jajeta?

JE LI ISTINA da si okopao bašću prošlu sedmicu?

Nije istina, došao sam u osam i deset.

Jeste istina, pojeo sam za ručak dva jajeta.

Nije istina, okopao sam je prije dvije sedmice.

Ovdje dolazimo na tvrđi teren, zar ne. Istina bi, dakle, bila PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S NAŠIM ISKAZOM. Međutim, ako bi smo rekli (pafarfraziram) recimo da je bašća OKOPANA PRIJE TRI MJESECA, to ne bi promijenilo objektivnu istinu da je ona okopana zapravo prije dvije sedmice. Da li smo konačno riješili zagoneteku.

Znači, istina postoji.

A odgovor na u naslovu postavljeno pitanje bio bi: PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA SA SAMIM SOBOM. lli PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S ISTINOM O SAMOME SEBI.

… S ISTINOM O SAMOME SEBI.
Hm. Je li istina? Dokaži!


Stariji postovi

<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
20232

Powered by Blogger.ba