SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

03.03.2017.

MATEMATIKA

Sjećam se da sam u sedmom razredu osnovne dobio jedinicu jer nisam znao koliko je 8 puta 7. Hm, davno bilo... i ne znam uopće zašto započinjm »priču« o matematici na ovaj način. Možda zbog toga što je ta riječ »matematika« u mome potsvjesnom svijetu povezana s tim sramotnim martovskim danom kad je nastavnik prišao dnevniku i s nekim posebnim gestom zabilježio tu jedinicu.

Onda sam cijelog života živio o samostereotipu kako sam slab matematičar... Ne znam uopće zašto je neko dobar matematičar. Zna dobro tablicu množenja, ili tablicu djijeljenja...

Nije važno. Ono što me ponukalo na ovaj post jeste zapravo osjećaj transcedentalne matematike, bolje reći transcedentalnosti matematike. O toj nekoj sveprisutnosti matematike da te čisto zaboli oko srca, a čega uopće nismo svjesni.

Otkrijemo koliko je matematika sapletena u kontradiktornosti.

Matematika nam se pokaže kao sredstvo da svijet organiziramo, i da svijet vidimo. Pokaže se kao neka sila koja nam recimo pruži jabuku, i mi vidimo jabuku, jasno i očito, a silu ne vidimo.

Uzeću jedan jednostavan primjer. Gledamo prema nekom mjestu i vidimo kuće. Kažemo npr. one dvije kuće... Dvije kuće. Mi vidimo kuće, ali ne vidimo ono »dvije«. Kako baš znamo da su dvije? U vidnom polju je formirana slika dvije kuće, ali spoznaja o dvije kuće ne dolazi iz vidnog polja. Dvije su princip koji zapravo nema veze s kućama (ili bilo kojim drugim objektima). Ali nema sumnje da čovjek dobije odnekuda to znanje, tj. spoznaju o »dvije« kuće. Jer kamen npr. nema tu spoznaju. Za kamen te kuće ne postoje (jer ih on jednostavno ne vidi). Ovdje dolazimo do intrigantnog pitanja: da li te kuće uistinu postoje. Odnosno, da li mi svojim vidnim poljem odnosno mogućnošću
percepcije ili reprodukcije slike dajemo samim kućama egzistenciju. Sama sposobnost viđenja očito je manje značajna u odnosu na moć spoznaje. (I fotografski aparat ima moć viđenja). Ta moć spoznaje je data samo čovjeku, i matematika u ovom slučaju simbolizira tu moć. Mada nikada nije raščišćeno kakva je uloga matematike u ovom slučaju: sredstva , tj. instrumenta ili izvora. Izvora psoznaje. Nije, dakle, čudo, što su se rani antički filozofi zaletavali u trancedentalne vode, tj. gurali je »iza». Drugim rječima, tvrdili da je ona nematerijalna, a u isto vrijeme sveprisutna.

Hm, čudna mi je ova matematika. Postavimo stvari ovako. Pomoću nje je moguće odrediti tačno koliko će moje srce učiniti otkucaja. Eh, sad je vrag već odnio šalu.

16.12.2016.

***

Ponekad želim govoriti o zamršenim putevima duše. I onda shvatim da je to teško, odnosno teško je drugima razumjeti. To je ono što opisujemo mada sami ne znamo sa sigurnošću o čemu govorimo. Govorimo o sebi, ali drugi ne čuju. Mi čujemo, i čutimo, ali ne znamo. (Ne)osjećamo da ne znamo.

Zanimljiv je taj prenos informacija o nama. Drugima. Drugi žele da čuju ono što oni žele. Tako je informacija unaprijed predodređena ušima recipijenta. Unaprijed deformirana. A mi prenosimo onako kako sami »čujemo«; opet je informacija predodređena našim vlastitim »slušanjem«. Deformirana našim vlastitim razumijevanjem.

Onda dođemo u situaciju da jezik ništa ne pomaže. Ama baš. Samo šumovi. Kratki spoj.

Kada govorim o sebi zašto zapravo govorim(o) o sebi. Ja mislim da ljudi govore (o sebi) jer osjećaju strah. I govor je nastao kao rezultat straha. (To je hipoteza koju sam trenutno skovao.) Strah me je da shvatim da sam sam. Strah me je (nečega), zato govorim,  jer ću možda na taj način otjerati strah. Onaj drugi će mi pomoći. Njemu govorim.

Baš na ovoj tačci možemo govoriti o dovi. Čovjek se »promolio«, jer ga je strah. Kad kažemo da nas je strah, priznamo, tražimo izlaz, i ne shvatamo da je sami taj govor zapravo izlaz. Straha nestane.

Zašto drugi žele čuti ono što oni žele. To je zato što oni slušaju sebe. Oni u drugome vide sebe. A stvar je u tome da i onaj drugi dok govori drugome zapravo govori samome sebi. I želi čuti samoga sebe. Govori radi sebe, ne radi drugoga. Drugi je samo instrument. Drugi ne postoji.

Kada drugome kažem da ga volim ja zapravo govorim da volim sebe. A kako je tek strašno kad kažem »ti si moja«. Ti si moja ne zbog toga što te volim, nego zbog toga što postajem »vlasnik« (tebe). »Volim te« znači da ja imam potrebu; prazninu, koju popunjavam s time što tebe »volim«.

A najgroznije mi je kad dobijem reklamni materijal »pripremili smo (nešto) za vas«. Pravo značenje je zapravo pripremili smo (nešto) za nas.

Ne moramo čak ići do reklamnog materijala, pođimo od(o) sebe. Pripremio sam poklon za tebe, uistinu znači pripremio sam poklon za sebe.

A kad mi ga ti budeš vraćao, iz revanša, taj poklon ćeš ti dati sebi, zapravo, a ne meni.

28.09.2016.

***

Uvijek je u našim mislima mnogo podtonova. Do te mjere da napišemo ili kažemo nešto suprotno onome što smo htjeli kazati, tj. onome što se motalo po glavi.

Pored talenta u donji spisak bi se moglo uvrstiti još mnogo stvari kao npr. bogastvo, okolina, uvjeti i sl.

Talenat je usko povezan s vremenom i zdravljem. Talenat se razvija u vremenu i ovisan je od zdravlja. (Vrijeme nam, nekako, dođe uistinu kao esencijalna stvar života.)

Šta je pisac htio reći?

Vjerovali ili ne, htio je prezentirati jedan uistinu jednostavan skoro banalan zaključak. Čovjek koji koristi vrijeme ne može izgubiti.

Nemojte me sad hvatati za riječ kontrakonstatacijama tipa da svako zapravo koristi vrijeme. I najveći zgubidan koristi vrijeme.

Dakle, ovu gornju misao možemo slobodno staviti kao parolu za široke narodne mase u Bosni i Hercegovini. Npr. mogli bi smo je staviti na neko brdo gdje je nekada stajalo TITO, tj. napisati je tako da kao mastilo koristimo bosanske kamenice a onda ih ofarbamo bosanskim krečom. Pa iz daljine udaraju u oči kao neka džinovska poruka nekog lokalnog nacionalnog genija.

Ali, ne treba zaboraviti da će sve biti zaman ako široke narodne mase ne »spoznaju« značenje ovih riječi. Tj. ako u svoja srca ne preliju smisao koji će biti pokretačka snaga. Smisao koji će promijeniti kompletno perspektivu njihovog života i otvoriti nove vidike. Koji će u potpunosti promijeniti koncepciju uspjeha i neuspjeha.

Sad me je zdrmala jedna titpična strast narodnih tribuna da vaze i prosipaju retoriku koja prerasta u degutantnu demagogiju. Želio bih izreći dosta crnih misli o tome kako je, a kako bi moglo biti, kako nije a kako bi trebalo biti.

Samoga sebe spriječavam činjenicom da je svaka retorika uzaludna ako ne dođe do sopstvene spoznaje gore navedenih principa. Individualne. Kroz svoj dosadašnji život sam naučio pak jedno. Lakše je stvari opisivati nego ih mijenjati. Lakše je propisivati dijagnoze i otkrivati uzroke, nego te iste uzroke otklanjati.

Moć odklanjanja uzroka pripada posebnima.

16.09.2016.

PRINCIPI ŽIVOTA

Mudrost življenja se sastoji u tome da iskoristiš tri stvari: vrijeme, zdravlje i talenat.

Kad pogledam nazad niz svoj život uviđam da sam se s tim pitanjem suočio prilično rano. Zahvalan sam zbog toga Uzvišenom Allahu.

Ponekad sam ponosan na sebe da sam te stvari skontao u samu zoru svoga života. Tj. na početku, ili u onoj fazi kad je to najbolje skontati. Kad si mlad, kad sazrijevaš, kad imaš nekih 15-16-17 godina, kad se život stere pred tobom kao ćilim. A život je vrijeme. Nema života bez vremena. Vrijeme je dimenzija života. Imaš vrijeme, imaš, dakle, život. Zdravlje, je vrijednost života. Život može biti i bez zdravlja; zdravlje je premija života. Nije njegova dimenzija, kao vrijeme, ali ako dobiješ zdravlje ono postane dimenzija života kao i vrijeme. I zdravlje i vrijeme su oružje i oruđe. Sretni su oni koji to spoznaju, i još sretniji ako to spoznaju u pravo vrijeme.

Te stvari jednostavno »spoznaš«. Spoznaja je ono što mistici imenuju »dato znanje«, tj. znanje koje dolazi iznutra, dolazi odnekuda, ali ne iz škole i udžbenika. (Može svako pročitati »vrijeme je novac«, »zdravlje je bogastvo«, ali ne vrijedi ako to nisi »spoznao«).

Vrijeme i zdravlje su principi života. Princip je nešto što se samoostvaruje, nešto što je aktivno, nešto što ne miruje, što nije nikad statično, sama dijalektika. Vodi nekome »cilju«, ili rezultatu. Porodiće nešto pa šta bilo. Zato postoje pozitivni i negativni principi. (Mada je i pitanje pozitivnosti i negativnosti principa relativno. Tj. princip je sam po sebi neutralan, ali ga ti možeš učiniti jednim ili drugim. Npr. akumulacija vode u sebi sadrži potencijalnu ogromnu moć koja se može iskoristiti za proizvodnju električne energije, a ta ista moć nekontrolirana može uništiti grad.)

26.08.2016.

***

Tumačenje vjere je mirenje kontradikcija unutar nje same.

Svako jutro prolazim kroz jedan parkić. Dođe ti on kao neki nježni dodir s prirodom nakon »otuđenog« hodanja po betonu. Jednom sam haman udario u veliki cvijećnjak koji se odjednom našao na sre parkića. Aha, smjena godišnjih doba. I tada sam već kontemplirao. Vizuelno obogaćenje i praktično osiromašenje. Lijep pogled zbog kojega moram napraviti manji zavoj.

Onda sam potpuno zaboravio na taj jednostavni ali veoma važan princip.

Dok sam jutros lijepoga augustovskoga Božijega jutra prolazio pored gromozanskog cvijećanjaka niz njegove »spratove« se slijevala voda. Prije toga sam opazio »pick up track« na kome je uredno stajao veliki plastični bazen, isti onaj kojega u mome kraju u zadnje vrijeme koriste za
zalijevanje malina.

Vjerovatno sam se (pri)upitao kako cvijeće uvijek ostaje lijepo i svježe, a bilo je očito da je prirodno.

Lijep pogled na parkić, nema šta. Drugi jednostavan ali veoma važan princip: sve se plaća. Pogled na cijelokupni park, s velikim cvijećnjakom, postavljenim u sami centar betonskog prostora u kome se križaju dvije staze - ima svoju cijenu.

Pomislih: Lijepo! A onda odmah protupitanje: Vrijedi li?

I nastupi dijalog.

- Allah je lijep i voli ljepotu – kaže Poslanik.

- Ali, takođe, Allahov poslanik je klanjao noćni namaz i provodio toliko vremena u ibadetu da su mu noge otjecale. A nije vodio brigu o cvijećnjacima.

Počeše sijevati argumenti i dođe do intelektualnog guranja.

- Pogledaj one što ibadete, u principu su im prljave ulice, parkovi, javna mjesta… zar je to islam, vjera ljepote i estetike.

- Pogledaj one što imaju lijepe parkove, cvijećnjake, kuće…kako malo ibadete i ponašaju se kao da će tu vjećito ostati.

I tako dalje.

Zbilja, kontradikcije.

I jedni i drugi su u pravu - zaključim. Samo i jedni drugi su previdjeli jedan jednostavan ali veoma važan princip.

02.07.2016.

***

Ramazan je usmjerenje prema duhovnome. Sustezanje od hrane nikumom slučaju ne može biti usmjerenje prema fizičkome. Zbog toga je kultura islama bazirana na usmjerenju prema nematerijalnom. Jedan od uzroka »sukoba« Zapada i islama leži zbog »duhovnosti« islama. Botri koji vladaju Zapadom forsiraju proizvodnju materijalnog, dok islam forsira »proizvodnju« duhovnog. Takoreći sinonim za kapitalizam je proizvoditi više i više. Neminovno je potom islam stao na put moćnim vlastodršcima. Proizvodnja materijalnih dobara je proizvodnja materijalne moći. Materijalno bogastvo i materijalna moć hrane jedno drugo i ne mogu jedno bez drugoga.

S druge strane, materijalna moć i moral ne idu jedno s drugim. To su dva pola. Islam simbolizira jedan pol, tj. suspenziju materijalnoga. Zbog toga je za Zapad nepomirljivi »neprijatelj«.

Gladovanje je eklatantan primjer suspenzije matrijalnog. Čovjek gladan je fizički slab i bezopasan. Zašto se onda Zapad boji »gladnog« čovjeka? Ja mislim da se Zapad ne boji gladnog, bolje reći ramazanskog čovjeka. Prije će biti da Zapad ima kompleks od ramazanskog čovjeka. Na sceni je uistinu trajna ironija. Zapad može pobijediti i uništiti ramazanskog čovjeka (što i čini, Irak Afganistan, Libija…) ali ga ne može i poraziti. Zapad je u suštini samo u prividnom sukobu s ramazanskim čovjekom. On je istinski u sukobu sa samim sobom. Jer je izgubio ono što ramazanski čovjek još ima. Ramazanski čovjek je daleki eho njegove prošlosti koji u njemu izaziva slab osjećaj. Osjećaj krivde, osjećaj sumnje, osjećaj arogancije. Kao kad pošten čovjek izgubi poštenje. On je frustriran svakim poštenim čovjekom. Dakle, ramazanski čovjek posjeduje nešto što mu moćni zapadni čovjek ne može uzeti. A to je iscrpljenost, skromnost, samonegacija. Oholi zapadni čovjek potom poseže za isprobanim receptom. Fitna. Oni koji posjeduju fizičku moć posjeduju i moć fitne. Fitna je sredstvo samozavaravanja i održavanja fizičke moći. Jedinstvena taktika truhlog lopova koji samouvjeren u svoje poštenje uzvikuje – držite lopova.

23.06.2016.

***

Čini mi se da sam »nagazio« glavnu misao koja me na neki svoj način muči evo već sabahima i sehurima…kao da se igra sa mnom… neke »(ne)kristalizacije«…tj. učini se da jeste pa nije…ode pa se vrati…

I možda se baš slučajno sve to ne događa sehurima, tj. ustajanjima, lomljenjima sna, nekoj vrsti fizičko-psihičke blamaže…

Dakle, predstavimo sebi u glavi jednog postača, koji u ritmu života koji sve više postaje ili je postao maratonski, kako uz sve moguće aktivnosti koje obavlja, posao, kuća, familija, milion drugih stvari između, mora u kasnim satima da ode na teraviju, potom samo što je sklopio oči mora ih »otklopiti« i onako kao da je pao doslovice iz nekog drugog svijeta mora se priviknuti na novu realnost, otići do kuhinje, uzeti koji gutljaj, pa poslije opet nakon dva sahata (što ja recimo činim) ustati i klanjati sabah, pa onda opet nakon nekih tri sahata spavanja ustati i trčati na posao, pa onda cijeli dan biti gladan i žedan, iscrpljen, izmožden… I onda se upitaš šta je sve to, kakvog smisla ima, čemu služi takvo doslovice fizičko i psihičko maltretiranje. Šta je svrha toga, ako ima ikakvu svrhu?

I takav jedan skroman čovjek tj. jedinka koja strpljivo nosi svoj križ mučenja i iscrpljivanja sa strane gledajući izgleda kao jadna žrtva iracionalnog rituala. Sve skupa izgleda kao besmisleno robovanje tradiciji.

Na prvi pogled ja, mada u suštini nije baš tako.

Mnogo je sitnoga teksta između u kome se krije hiljadu skrivenih razloga koji govore da je baš obrnuto. Skromni profil iz naše priče nije ni ukom slučaju žrtva nečega ili nekoga slaboga, vidljivoga ili nevidljivoga. Naprotiv. Riječ je o profilu istinskoga »heroja«, bolje reći »čovjeka« koji se kroz proces skromnosti, poniženosti, potčinjenosti, očovječuje, oplemenjuje, ojačuje, heroja u smislu nekoga ko se »bori« ali ne protiv drugoga nego nekoga protiv koga treba da se bori, protiv samoga sebe, svoga ega, svoga proždrljivog želuca, svoga mlitavog i kolapsirajućeg tijela, svoga duha koji naginje mlitavosti, tijela koje naginje i stremi uživanjima, provodima, zadovoljstvima…koji su put ka nesreći, nečovječnosti, nehumanosti, mahnitosti, perverziji…Recite mi sad da li će nas put Ramazana, odricanja, trpljenja, blamaže, iscrpljivanja, samonegiranja, samopotplačivanja prije odvesti perverziji (u kojoj se skoro kupa Zapad) ili neki drugi put… Ramazan je dakle antiteza pretjerivanju, antiteza putenosti, antiteza materijaliziranosti, aniteza mogućnosti da postanemo žrtvom svojih fizičkih nagona, žrtvom svoga vlastitog želuca, žrtvom svoga vlastitog prohtijeva…

Posebno mi se sviđa ideja o Ramazanu kao brani izopačensoti i perverziji. Jer »ramazanski čovjek« neće biti (jer to po po njegovoj prirodi nije moguće) angažiran u perverzne sesije iživljavanja, derneke i izrabljivanja tijela do maksimuma… i taj humani osjećaj koji se revitalizira kroz Ramazan držaće ga intenzivno barem neko vrijeme i djelovaće kao neki ugrađeni potjestnik protiv svega slabog… djelovaće kao neka vanvremenska pilula ugrađena u njegov duh…do sljedećeg Ramazana.

16.06.2016.

UZ RAMAZAN O RAMAZANU

Pokušavam uobličiti kakvu misao inspiriranu Ramazanom…jer baš u to vrijeme duh se nekako odlijepi od svoje osnove…postane (Ramazan) neki povoljan faktor za idejisanje, kao npr. lijepo vrijeme za putovanje. Mada nije nužno da neminovno bude lijepo putovanje samo zbog toga što je lijepo vrijeme. Tako da nije nužno da se kaže nešto mudro (tj. barem za 3 sekunde nerecikljivo)
samo zbog toga što je Ramazan i što se duh odlijepio od svoje osnove (ma šta ona bila)…

Kažem sebi opet ako ne pokušaš neće se ništa ni desiti… I baš dok sam jutros klanjao sabah il' tamo već od iftara preko ustajanja na sehur kristalizirala se neka misao koja se na moju žalost kad sam jutros ustao na posao nije dovoljno (is)kristalizirala… Ali, evo makar i neki djelići toga što je prostrujilo mojim duhom (ramazanskim) mogu biti možda od neke vrijednosti ili kao osnova za nešto…

Dakle, razgovaram sa samim sobom… i nešto mi pada u oči da nekako se stvara opći osjećaj sve što je novo mora biti bolje od staroga... Barem sam ja odrastao i okružen sam folkom s takvim mentalitetom. Ne moram ići daleko mogu samo da se sjetim da je moj rahmetli babo koji je bio inače »majstor« (danas majstora skoro da nema) napravio novu kuću koja je bila nezgrapnija i nepraktičnija od stare. Stara je imala furunu, ognjište, čardak, čatmu…što je sve odjednom ama baš odjednom iz nekog razloga postalo »zastarjelo«. Recimo ja da sam majstor bih u najmanju ruku upotrijebio elemente iz strukture stare kuće i ugradio ih u novu…hoću reći greška je bilo preskočiti jednu cijelu epohu i uskočiti u novu…i greška je misliti da samo zato što je to novo, i nije staro, je ultimativno to pravo… A da ne kažem koliko je teško odgovoriti na jedno prosto pitanje: kako je takva struktura (stare) kuće bila prikladna cijela stoljeća i odjednom, preko noći postala neprikladna?

Hele nejse. Kakve to ima veze s Ramazanom? Ima.

Na Ramazan se decenijama, posebno u periodu kada je religija bila »državni neprijatelj« (a Ramazan je bio njegov sastavni dio) gledalo kao na »stari ritual«. Ku'će ti gora etiketa u vrijeme općega shvaćanja da je sve staro istrošeno i neupotrijebljivo, a sve novo, ma kakvo bilo i odakle dolazilo, to pravo. Religija je bila skup »starih rituala«, dakle jedna nepodnošljiva koncentracija »starosti« (čitaj neupotrijebljivosti) što sve treba zamijeniti i nadoknaditi novim. I kao što je moj babo preskočio jednu cijelu epohu s izgradnjom »nove« kuće tako je cijeli korpus preskočio cijelu epohu općega razvoja svijesti i zajednice. Svi stari rituali su osoro zgurani na deponiju historije, na društveno-političko-pravnoj ravni proglašeni »državnim neprijateljem« i stvoren prostor za pametare i kvazigraditelje svih vrsta dok su oni poremećenog duha oštrili kame… (I kao zvijeri čekali svoj trenutak!)

Skinimo za trenutak tu etiketu »stari ritual«. Bolje reći pogledajmo je na drugačiji način, tj. oslobodimo sami sebe predrasude, tj. pogledajmo je objektivno, očima nepristrasnog posmatrača i promatrača. Ramazan je(ste) »stari ritual«. Sam Uzvišeni Allah kaže u suri Bekare »…propisan vam je post kao što je bio propisan onima prije vas«, dakle, ako je ovaj »najnoviji« propis propisan prije nekih 1400 godina, može se tek misliti koliko je sve skupa to star ritual…možemo zaključiti da je Ramazan drevni ritual. Zašto ne možemo stvari postaviti i gledati iz potpuno drugoga ugla. Tj. baš ta »drevnost« daje kvalitet tome ritualu, garancija je isprobanosti, funkcionalnosti, korisnosti, općeprihvatljivosti, vrijednosti i sl. Baš činjenica da je jedan predmet izdržao dugo vremene u oluji vremena i okolnosti (recimo jedan most) govori o njegovoj kvaliteti… Ne obrnuto.

P.S. Ramazan pišem velikim slovom zbog toga što cijeli mjesec smatram blagdanom, a blagdani se u bosanskom jeziku pišu velikim slovom.

08.06.2016.

VJERA I MORAL

Sjetih se jednog teksta Alije Izetbegovića koji je nosio ovaj naslov. Fakat dobar tekst. Za moj um revolucionarne ideje: »Postoje moralni ateisti, ali ne postoji moralni ateizam.« Zatim »vjera je samo drugo agregatno stanje morala«.

Na ovaj naslov i teze koje je autor postavio u svome tekstu potsjeti me jedan hadis vezan za post (ne za blog-post, nego Ramazan): »Kogod ne ostavi laž i ružna djela Allahu nije potrebno njegovo ostavljanje hrane i pića.« (Buharija)

Iz ovoga hadisa se razumije da primarno post nije gladovanje i žedovanje, to je njegova sekundarna dimenzija.

Ako ovaj ramazanski posebni princip protegnemo na sve stvari u životu, tj. pretvorimo ga u opći princip, potvrdiće se ono što je tvrdio Alija Izetbegović.

Post je mikrokozmos makrokozmosa vjere.

»Kogod ne ostavi laž i ružna djela« u prijevodu znači kogod ne postane bolji u toku Ramazana nije ni postio. Bolji je definitivno stvar morala. Post je, dakle, stvar morala. Ako ne bi bio (stvar morala) bio bi tek jedna od bezbroj dijetalnih tehnika.

Međutim, Ramazan je nešto više. U suštini, Ramazan je moralna dijetalna tehnika.

03.06.2016.

HEJ MJESECU

Dođi

Kroz srce mi prođi

Čekaj me na kraju vremena

Doći ću

Teška bremena


Stariji postovi

<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
14918

Powered by Blogger.ba