SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

02.12.2017.

***

Ultra-zvuk je pkazao da imam najmanje dva kamena u žučnom mjehuru, 2,5 cm veličina. Upalu žučnog mjehura i zadebljanje zida žučnog mjehura 7 mm.

Odmah sam zatražio servis kibernetičkog amidže Gugla i imaš šta vidjeti. Nije se igrati. Možeš umrijeti dok si rekao šta je bilo.

Džaba tebi što si uštekan na renomirani zdravstveni sistem, ako se sam ne pobrineš za sebe. A pitanje je i jesi li? Mislim, taj sistem koji iz bosanske perspektive mora izgledati vajni, vanzemaljski. Neću da ulazim u to kako je i zašto bosanski zdravstveni sistem došao na slab glas, ali ja lično nisam imao loša iskustva s njim.

Sad me je sudbina gurnula da se suočim sa takvim sistemom na »truhlom« Zapadu. Kao da me neki vrag tjerao, da se pored sve te agonije još bavim antroploškim istraživanjem i povlačim paralele između »nas« i »njih« (mada mi iskreno nije više jasno gdje sam spadam, - u »nas« ili »njih«.)

Bilo kako bilo, u jedno sam siguran. Zdravstveni sistem je najveći mjeritelj civilizacijskog nivoa jedne zajednice. Jednostavno rečeno: uđi u bolnicu pa ćeš znati u kakvom društvu se nalaziš.

Sestrica na oknu me je pogledala pogledom koji mi se nije svidio. Dala mi je neki pamflet na kome je napravljena neka klasifikacija primanja prema stepenu nužnosti, odnoso opasnosti. Mene je, po nekoj svojoj logici, stavila u »zelenu« kategoriju. Prevedeno u dužinu čekanja predamnom su se prostirala još duga četiri sahata.

Na jednom prijemnom oknu je stajalo uokvireno: U slučaju nužde pozvaćemo policiju. Zanimljiva poruka. Ako ne budete mirni (u svome bolu) može vam se desiti da završite umjesto u ambualnti na nekom drugom mjestu. Ako se onesvjestite ili vam jako pozlije onda ste oprošteni svake sumnje u vaše namjere. A ako nam na rukama umrete onda ste nas nepobitno zadužili za osjećaj krivnje. Dakle. (Surova neka poruka).

Smjestivši sebe među navedene parametre razumio sam dublje značenje neblagonaklonog pogleda plavuše s druge strane.

Ali, bio sam strpljiv. Vjerujte mi. Razumijem i ja njih. Razumijem napetost situacije, nekontrolisanost patnje, suočavanje sa samim sobom u malehnosti, jadu i bolu… Razumijem taj stage na kome se igra stvarna drama, sa stvarnim glumcima, sa stvarnim pokretima, sa potpuno stvarnim grimasama i izrazima tijela. Nema ništa patvoreno. Sve je stvarno. I ta ogoljela amtomsfera, nekako čista od pretvaranja, nekako jasna i stvarna, nekako nenakićena i nekako neglamurozna, čudno, kao da sam se osjećao svoj na svome.

Dakle, napravio sam odstupnicu prema eventualnoj nestrpljivosti, ali onda je strpljene popustilo kad sam vidio da je žena iz »plave« kategorije, znači iza mene ušla prije mene.

Prišao sam oknu i rekao plavuši da me je kao prvo stavila u pogrešnu kategoriju, i to će nalazi pokazati, a kao drugo neprihvatljivo je da se primi pacijent koji je stajao iza mene. Pošto ovaj narod ne voli da sebe vidi kao dio Balkana, spomenuo sam taj jadni toponim da bih je potsjetio na nedopustivu nedosljednost.

Ne znam da li je moja reakcija na oknu utjecala ali sam ubrzo prozvan.

Malo zatim došla je ista plavuša i uzela mi krv, bez riječi.

24.10.2017.

KONSEKVENCE EVROCENTRIZMA

Nenamjerno sam odužio s nastavkom o »Srebrenici« (Srebrenica kao da je prestala biti toponim, preselila se u povijest, u mozaik čovjekove nečovječnosti, u arsenal brutalnosti). Mada, nenamjerno, ispada prikladnije da o Srebrenici mislimo u nekom drugom vremenu, mimo »službenog«.

U ovom svom ne znam kako da kažem »raspravljanju« o Srebrenici imam osjećaj da mi se motaju neke skoro (za neke vjerovatno i jesu) heretičke misli.

Zašto da o Srebrenici ne govorimo »izvan« 11. jula, kada je kolektivni genij (ili mazlum) dao u zadatak da se toga dana »prisjetimo žrtava Srebrenice«. U tome »obaveznom« činu uvijek mi se prikazuje sjeme licemjerstva; u tome činu se odslikava (skoro neminovno) zadata ili naturena ceremonijalnost koja kao da na neki način prikriva. Više od toga, narodu kojemu se desila Srebrenica je potreban unutarnji »obračun«. Imam osjećaj da su upravo oni kojima taj »obračun« ne odgovra (jer bi ih predstavio drugačijima) su i dizajnirali »dan Srebrenice« koji se sastoji od lamentiranja i emocionaliziranja u datom trenutku.

***

Istini za volju, skrenuo sam s teme. Moja osnovna teza je, ipak, neka druga priča. Neka priča što leži zapretana u historiji evropskoga kontinenta (na kome se nalazi Srebrenica). Neki kontinuitet prikriven velom prošlosti, neistražena mržnja onih koji su na ovom kontinentu Druge u odnosu na Sebe smatrali Drugima, manje vrijednima, zapravo bezvrijednima. (U prilog te obezličene ljudske bezvrijednosti govori »scenario« Srebrenice; bezvrijedne, obezličene, goloruke individue kosili su rafalima kao neki otpad koga je trebalo ukloniti, što prije završiti s njim, odbaciti na deponiju i zaboraviti).

Zbog toga mi se monstruzno nameće monstruozan, ali hladan i realan zaključak. Srebrenica je neizbježan zaključak u kauzalitetu histoije, ili relanosti Kontinenta.

***

Možda sam suviše ubijeđen u svoju percepciju istine o Srebrenici (i da se razumijemo, muslimanima, Bošnjacima, Drugima, gdje je Srebrenica samo jedan epilog, genocid u Srebrenici je samo erupcija frustracija i bijesa zbog činjenice da je »muslimansko pitanje« ostalo neriješeno) da mi podastiranje dokaza izgleda skoro profano, cijelo nepotrebno.

No, nekako, obećao sam sebi, i svojim blogerskim suputnicima da iznesem teze zbog kojih sam se upustio u ovo pisanje.

Reazmišljajući o postavljenom zadatku učinilo mi se da napravim neku kratku kompilaciju na osnovu nekoliko izvora koje sam konsultirao. A onaj koga zanima, može slijedeći moju ideju vodilju, studioznije pristupiti ovom »pitanju«.

U elokventno, lucidno i studiono napisanoj knjizi »ISLAM U ISKRIVLJENOM OGLEDALU Evrocentrizam spram islama« autor Fuad Saltaga, doktor političkih nauka koji je branio doktorat pred akademikom Muhamedom Filipovićem, dokumentuirano prati tamnu nit evrocentrizma, ili evropskoga etnocentrizma. 

U samome uvodu knjige Saltaga je sažeo povijest evrocentrizma u jednoj deskripciji: Zapadnoevropski duhovni hegemonizam, snagom svog stvaralaštva, u narcisoidnoj svojoj zaljubljenosti, uvijek se manifestnom snagom samoiskazivao kao vrhunac znanstvene spoznaje kontinuirano određujući islam kao protureligiju, a islamske sljedbenike kao proturasu.« (moje potcrtavanje)

Prateći intelektualni razvoj Evrope, kroz različite inetektualne periode, kroz prizmu različitih protagonista, stoji uvijek jedno te isto: antagonizam (ako je to uopće prava riječ) naspram islama i muslimana. Naravno, u doba antičke Grčke i helenizma (kao povijesnih markera u intelektualnom razvoju Evrope) još nije bilo islama. Ali, to ne znači da nije bilo evrocentrizma, koncepta koji stoji na postulatu kulture-antikulture. Starodavni koncept civilizirani-barbari upravo je ponikao u antičkoj Grčkoj. Rodočelnik toga koncepta je veliki intelektualac i mislilac Aristotel. Preciznije rečeno,  Arostotel je navedeni rasistički koncept preuzeo od historičara Herodota, elaborirao ga i dao mu svoj pečat.

Dakle, ideja o varvarima, orjentalcima, drugima je tu, vrlo rano u samu zoru evrospkog duha i civilizacije. Mi smo oni koji su pravi, koji su ljudski, koji imaju prave zakone, pravi duh, jednom riječju, naša kultura je Kultura. Oni drugi, na Istoku su nešto drugo. Oni su naša suprotnost. Tj. ako smo mi jedno oni su drugo, Drugačije. Ako smo mi civilizirani, oni su suprotnost od nas - divljaci. Ako mi imamo duh, oni ga nemaju. Ako mi imamo umjetnost, oni je nemaju. Oni su bezlični korpus nevidljivih, nepoznatih, skoro nepostojećih, koji žive s druge strane granice, »s druge strane« u apsolutnom smislu.

19.10.2017.

***

Svaki dan sam prolazio tuda. Put je praktično sjekao Klinički centar. Ono što danas zovemo klinički centar je zapravo cijeli jedan mali grad. Ja sam prolazio pored Hitne, dok su ambulantana kola svaki puta štrikala okolo. Nekada bih se zaustavio i gledao kako se (najčešće policijski) helikopter spušta na platformu. Nekada bih pogledom ispratio motoristu koji munjevito reže daljinu dok sirena odjekuje naokolo. Taj prizor me posebno potsjeća na to kao da se sve dešava na nekoj svemirskoj stanici.

Ja prolazim i nosim svoje brige. Iza zamagljenih prozora ambulantnih kola neko možda posljednjim očima gleda svijet. I kao da suosjećam s njim. S tim putnikom što hitro prolazi mimo, a ne vidim ga. Osjećam taj teški grč. A nebo iznad uvijek kao da je nekako oblačno. Zašto. U daljini još uvijek i neprestano kao da odjekuje sirena.

A onda sam jednom zakoračio u taj odjel Kliničnoga. Taj odjel koga sam svaki dan gledao kako se puni dolaznicima. Koje su dovozili iza zamagljenih prozora, s upaljenim prodornim rotacionim svjetlima i zvukom sirena koje bi utihnule na samom ulazu.

Taj dan kada me je nevolja natjerala da svratim u to zdanje nisam pogledao u nebo. Ne znam kakvo je bilo. I mnogošta sam propustio i zaboravio u jednom trenutku kad sam kročio unutra.

I šta da vam pričam.

Jednom riječju: zakoračite u jedan poseban svijet. Svijet suočenih sa samim sobom.

Iz svakog ćoška, iz svakog okna kao da izbija bol. Bol je u zraku, kao da ga možeš rukom dodirnuti. Zarezati. Pomjeriti u stranu, da se proguraš do bijelog anđela ili đavola. Da staneš pred otvorena vrata i kažeš: boli me. Da zaboraviš sve pred ulazom kroz koji si stupio - i tugu i radost, i sjećanja i nadanja. Sve to je negdje, a tu sada samo si ti i tvoj bol, od koga ne možeš pobjeći, koga ne možeš otjerati, koga ne možeš potisnuti.

Jedina vam je želja da pobjegnete bolu.

Sjetim se Džehennema. Posljednjim titrajima uma razmišljam o tome zašto je Bog stvorio Džehennem. Poznajem samoga sebe i nije me strah blasfemije. Samo kažem da znam kako izgleda Džehennem. I znam da ima razlog zbog čega je on stvoren. Znam.

Jedan gospodin mi se obraća i pita jesam li završio. Bilo mi je nekako toplo što mi se obraća. Hm, upoznali smo se (vjerovatno) dok smo stajali u redu. U linji za odstranjenje bola. Popio je od jutros šest tableta. Ponudio mi je kahvu iz automata. Skoro me je zastidio. Zbog stereotipa koji gojim u sebi. Navodno, samo su Bosanci dobrodušni i plate ti kahvu.

U ovoj klinici, negdje gore ili tamo na nekom spratu jednom nekada operirali su Titu. Operacija je bila neuspješna. Bog je odlučio da Tito više ne živi. Nema veze što si ti Tito i što si i sam u jednom momentu ili više momenata mislio da si Bog i da si besmrtan. Jer imaš plavi vlak, jer imaš vojni helikopter i operacionu salu koju su mogli izgraditi samo za tebe.

Ali mene je više brinuo moj Azrail, nego Titin. Uostalom, Tito je na onom svijetu i u toj stvari je ispred mene.

12.07.2017.

ZAŠTO SE JE DOGODILA SREBRENICA

Srebrenica se je dogodila na teritoriji koja je nekada bila dio Osmanskog carstva. Ta činjenica je umnogome opredjeljuje (ta nota traži detaljniju analizu, koju ću ako Bog da prezentirati u nastavku). Pitanje je, dakle, da li bi se Srebrenica mogla dogoditi izvan toga teritorija? Možda. Ali ne u kontekstu u kome se dogodila. Moguće je da bi imali u tom slučaju dvije Srebrenice. Želim reći - Srebrenica je bila neizbježna. U atmosferi kakva joj je prethodila, u stanju duha Evrope kao prostora kojemu je ona pripadala, ona je bila neizbježna posljedica. Mislim da nije uopće teško dokazati navedenu tezu.

Tri su razloga ili tri velike sjene koji stoje u backgraoundu Srebrenice:

1. evrocentrizam

2. paneklezijalizam

3. srpski nacionalizam

Gorenavedena trodijelna formula je paklena kombinacija koja je dovela do totalnog pomračenja duha Ademovih potomaka. Do jednog od »kratkih spojeva« kojih na sreću nije niti bilo kao takvih mnogo u historiji čovječanstva. Dakle, Srebrenica, nažalost, ide rame uz rame s najbrutalnijim događajima u historiji ljudske vrste.

1995. godine živio sam u Australiji. Slike rata gledao sam na TV ekranu. »Bosnia« je bila vijest s kojom su započinjale australijske vijesti. Jedno veče sjedio sam u društvu nekoliko okaharenih članova u to vrijeme malobrojne bošnjačke zajednice. Moja prijateljica Rasma, žena u poznim godinama (sada je na Drugom svijetu) ispričala mi je nešto što mi se urezalo u svijest i sjećanje. Rasma je istinski govorila »broken English«, nije bila školovana, ali bila je inteligentna i pronicljiva.

Rekla mi je: Hoću da ti ispričam šta mi se danas dogodilo? Izašla sam u bašću i vidim kroz kapiju komšinicu Australku, ime joj je Roza (vjerovatno se piše Rose). I ja joj kažem jesi li gledala sinošnji »news«. Ona kaže da jeste. I ja joj kažem kako je to sramota šta se čini. A ona će ti odjednom: Never mind, they are Muslims.

Ja sam joj uzvratila: Roza, you are mistake, they are human beings.

Koliko je samo navedena priča višeznačna. Koliko je samo nekako u centru priče u kojoj u pozadini lahko vidiš Srebrenicu. Koliko kontradikcije i zapletenosti. Ali na kraju, moguće je iz naizgled nespojivih detalja zamršenog mozaika sataviti potpuno jasnu i konzistentnu sliku.

»Roza« je pripadnik australijske rase, tj. evropske, znači članica zajednice koja sebe ima za humanu, demokratičnu, prosvijetljenu, naprednu, posebnu. Pa ipak kaže to što kaže.

Momenat drugi: Roza razgovara sa svojom komšinicom. Prelome poneku skoro svako jutro ili večer, a gle čuda, i ne zna da je njena komšinica muslimanka.

Rasma je za nju član austalijske društvene zajednice prema kojoj ona nema predrasude. Doživljava je sebi ravnim i ravnopravnim članom te zajednice. S druge strane, Rasma je jedna poželjna komšinica, koja je ozbiljna i zanimljiva, tolerantna i kulturna.

Dakle, Roza prema Rasmi ima dvostruki odnos: svjesni i potsvjesni.

Za Rozu, muslimani su druga rasa. Ta druga rasa je manje vrijedna, toliko manje vrijedna da joj je svejedno što njene pripadnike love i ubijaju kao stoku. Ona se ne uzbuđuje.

Roza je tipični predstavnik evropske rase? Roza ne govori iz svoje glave, tj. to nije stav pojedinca; njezin glas je zapravo glas Zapada. Glas koji kaže: ubijaju ih, uništavaju, ali zaboga, ne uzbuđuj se – to su samo muslimani. Dakle, ubijanje nije nehumano, nije zločin, jer ti koje ubijaju nisu ljudi. Oni su, logično slijedi, štetočina, korov. Štetočinu moraš ubijati, uklanjati, moraš ih tretirati.

Roza nije mogla drugačije govoriti, jer iz nje bije prikriveni rasistički duh većine. Duh koji se vuće kroz povijest Zapada od antičkih vremena.

11.07.2017.

SREBRENICA

Razum je danas ščučuren pod gusto nabijenom maglom emocija. Razum koji kaže: zašto? Ali, ne krvnicima. Razum koji se obraća meni, lično, oporo, samouvjereno, drsko i surovo: zašto.---------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ali upravo je to ono što želim izbjeći. Ono protiv čega se želim izraziti.------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ne zbog toga što priznajem i kažem »jeste, ja sam kriv za Srebrenicu«. Nego zato što osjećam i dalje koliko sam licemjeran. Koliko sam arogantan. Koliko sam dio tog orkestra političko-ideološko-vjerskih narikača.---------------------------------------------------------------------------------------------- Razum je danas, dakle, bijela vrana u gusto nabijenoj magli emocija. Koji grakče crne slutnje: Srebrenica će se ponoviti!----------------------------------------------------------------------- Jer Srebrenica se je ponovila.

30.06.2017.

ISTINA

Šta je istina?

Koliko se samo odgovora može dati na ovo pitanje. Bezbroj. Je li istina da se može dati bezbroj odgovora? Jest. Nije. Haj' da utvrdimo!

Istina je (ili nije) da je ovo pitanje ŠTA JE ISTINA pitanje u vezi neke opće istine. Zapravo, pitanje o egzistenciji istine, tj. da li istina postoji, i ako postoji, gdje je, gdje je možemo naći i dokazati se da postoji. A umjesto da odgovorimo na to mi odmah »preklopimo« i kažemo da se (parafraziram) MOŽE DATI BEZBROJ ODGOVORA. Onda nam se nameće (istinit ili neistinit) zaključak da postoje pojedinačne, ali ne postoji opća istina. Sve u svemu nismo odgovorili na postavljeno pitanje.

Možda je pitanje bilo pogrešno (može li se reći neistinito) postavljeno. Pokušajmo s JE LI TO ISTINA. Ili JE LI ISTINA…

pa se na to nadovezuje BEZBROJ (je li istina) pitanja na koje se može dati isto toliko (je li istina) odgovora:

JE LI ISTINA da je Evropa kontinent?

JE LI ISTINA da je konj životinja?

JE LI ISTINA da je kukuruz biljka?

Svaka odrasla razumna osoba bi odgvovorila s ISTINA JE. (Neko, ko ne zna bi odgovorio NIJE ISTINA, ali da li bi to značilo da uistinu nije istina.) Gornji primjeri su primjeri za tzv. aksiomatske istine, one koje se ne provjeravaju, ne dokazuju, prihvataju se takve kakve jesu. Inače, kako bi nekome dokazao da konj nije biljka? Učitelj u razredu vjerovatno ne bi uzeo vrijeme da dokazuje učeniku, već bi mu oduzeo bodove ili što je vjerovatnije poslao ga psihijatru. Vau, kakav fundamentalizam! Ideš psihijatru za ISTINU za koju ti se učitelj nije ni potrudio da je dokaže.

JE LI ISTINA da si došao u osam?

JE LI ISTINA da si danas pojeo za ručak dva jajeta?

JE LI ISTINA da si okopao bašću prošlu sedmicu?

Nije istina, došao sam u osam i deset.

Jeste istina, pojeo sam za ručak dva jajeta.

Nije istina, okopao sam je prije dvije sedmice.

Ovdje dolazimo na tvrđi teren, zar ne. Istina bi, dakle, bila PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S NAŠIM ISKAZOM. Međutim, ako bi smo rekli (pafarfraziram) recimo da je bašća OKOPANA PRIJE TRI MJESECA, to ne bi promijenilo objektivnu istinu da je ona okopana zapravo prije dvije sedmice. Da li smo konačno riješili zagoneteku.

Znači, istina postoji.

A odgovor na u naslovu postavljeno pitanje bio bi: PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA SA SAMIM SOBOM. lli PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S ISTINOM O SAMOME SEBI.

… S ISTINOM O SAMOME SEBI.
Hm. Je li istina? Dokaži!

03.03.2017.

MATEMATIKA

Sjećam se da sam u sedmom razredu osnovne dobio jedinicu jer nisam znao koliko je 8 puta 7. Hm, davno bilo... i ne znam uopće zašto započinjm »priču« o matematici na ovaj način. Možda zbog toga što je ta riječ »matematika« u mome potsvjesnom svijetu povezana s tim sramotnim martovskim danom kad je nastavnik prišao dnevniku i s nekim posebnim gestom zabilježio tu jedinicu.

Onda sam cijelog života živio o samostereotipu kako sam slab matematičar... Ne znam uopće zašto je neko dobar matematičar. Zna dobro tablicu množenja, ili tablicu djijeljenja...

Nije važno. Ono što me ponukalo na ovaj post jeste zapravo osjećaj transcedentalne matematike, bolje reći transcedentalnosti matematike. O toj nekoj sveprisutnosti matematike da te čisto zaboli oko srca, a čega uopće nismo svjesni.

Otkrijemo koliko je matematika sapletena u kontradiktornosti.

Matematika nam se pokaže kao sredstvo da svijet organiziramo, i da svijet vidimo. Pokaže se kao neka sila koja nam recimo pruži jabuku, i mi vidimo jabuku, jasno i očito, a silu ne vidimo.

Uzeću jedan jednostavan primjer. Gledamo prema nekom mjestu i vidimo kuće. Kažemo npr. one dvije kuće... Dvije kuće. Mi vidimo kuće, ali ne vidimo ono »dvije«. Kako baš znamo da su dvije? U vidnom polju je formirana slika dvije kuće, ali spoznaja o dvije kuće ne dolazi iz vidnog polja. Dvije su princip koji zapravo nema veze s kućama (ili bilo kojim drugim objektima). Ali nema sumnje da čovjek dobije odnekuda to znanje, tj. spoznaju o »dvije« kuće. Jer kamen npr. nema tu spoznaju. Za kamen te kuće ne postoje (jer ih on jednostavno ne vidi). Ovdje dolazimo do intrigantnog pitanja: da li te kuće uistinu postoje. Odnosno, da li mi svojim vidnim poljem odnosno mogućnošću
percepcije ili reprodukcije slike dajemo samim kućama egzistenciju. Sama sposobnost viđenja očito je manje značajna u odnosu na moć spoznaje. (I fotografski aparat ima moć viđenja). Ta moć spoznaje je data samo čovjeku, i matematika u ovom slučaju simbolizira tu moć. Mada nikada nije raščišćeno kakva je uloga matematike u ovom slučaju: sredstva , tj. instrumenta ili izvora. Izvora psoznaje. Nije, dakle, čudo, što su se rani antički filozofi zaletavali u trancedentalne vode, tj. gurali je »iza». Drugim rječima, tvrdili da je ona nematerijalna, a u isto vrijeme sveprisutna.

Hm, čudna mi je ova matematika. Postavimo stvari ovako. Pomoću nje je moguće odrediti tačno koliko će moje srce učiniti otkucaja. Eh, sad je vrag već odnio šalu.

16.12.2016.

***

Ponekad želim govoriti o zamršenim putevima duše. I onda shvatim da je to teško, odnosno teško je drugima razumjeti. To je ono što opisujemo mada sami ne znamo sa sigurnošću o čemu govorimo. Govorimo o sebi, ali drugi ne čuju. Mi čujemo, i čutimo, ali ne znamo. (Ne)osjećamo da ne znamo.

Zanimljiv je taj prenos informacija o nama. Drugima. Drugi žele da čuju ono što oni žele. Tako je informacija unaprijed predodređena ušima recipijenta. Unaprijed deformirana. A mi prenosimo onako kako sami »čujemo«; opet je informacija predodređena našim vlastitim »slušanjem«. Deformirana našim vlastitim razumijevanjem.

Onda dođemo u situaciju da jezik ništa ne pomaže. Ama baš. Samo šumovi. Kratki spoj.

Kada govorim o sebi zašto zapravo govorim(o) o sebi. Ja mislim da ljudi govore (o sebi) jer osjećaju strah. I govor je nastao kao rezultat straha. (To je hipoteza koju sam trenutno skovao.) Strah me je da shvatim da sam sam. Strah me je (nečega), zato govorim,  jer ću možda na taj način otjerati strah. Onaj drugi će mi pomoći. Njemu govorim.

Baš na ovoj tačci možemo govoriti o dovi. Čovjek se »promolio«, jer ga je strah. Kad kažemo da nas je strah, priznamo, tražimo izlaz, i ne shvatamo da je sami taj govor zapravo izlaz. Straha nestane.

Zašto drugi žele čuti ono što oni žele. To je zato što oni slušaju sebe. Oni u drugome vide sebe. A stvar je u tome da i onaj drugi dok govori drugome zapravo govori samome sebi. I želi čuti samoga sebe. Govori radi sebe, ne radi drugoga. Drugi je samo instrument. Drugi ne postoji.

Kada drugome kažem da ga volim ja zapravo govorim da volim sebe. A kako je tek strašno kad kažem »ti si moja«. Ti si moja ne zbog toga što te volim, nego zbog toga što postajem »vlasnik« (tebe). »Volim te« znači da ja imam potrebu; prazninu, koju popunjavam s time što tebe »volim«.

A najgroznije mi je kad dobijem reklamni materijal »pripremili smo (nešto) za vas«. Pravo značenje je zapravo pripremili smo (nešto) za nas.

Ne moramo čak ići do reklamnog materijala, pođimo od(o) sebe. Pripremio sam poklon za tebe, uistinu znači pripremio sam poklon za sebe.

A kad mi ga ti budeš vraćao, iz revanša, taj poklon ćeš ti dati sebi, zapravo, a ne meni.

28.09.2016.

***

Uvijek je u našim mislima mnogo podtonova. Do te mjere da napišemo ili kažemo nešto suprotno onome što smo htjeli kazati, tj. onome što se motalo po glavi.

Pored talenta u donji spisak bi se moglo uvrstiti još mnogo stvari kao npr. bogastvo, okolina, uvjeti i sl.

Talenat je usko povezan s vremenom i zdravljem. Talenat se razvija u vremenu i ovisan je od zdravlja. (Vrijeme nam, nekako, dođe uistinu kao esencijalna stvar života.)

Šta je pisac htio reći?

Vjerovali ili ne, htio je prezentirati jedan uistinu jednostavan skoro banalan zaključak. Čovjek koji koristi vrijeme ne može izgubiti.

Nemojte me sad hvatati za riječ kontrakonstatacijama tipa da svako zapravo koristi vrijeme. I najveći zgubidan koristi vrijeme.

Dakle, ovu gornju misao možemo slobodno staviti kao parolu za široke narodne mase u Bosni i Hercegovini. Npr. mogli bi smo je staviti na neko brdo gdje je nekada stajalo TITO, tj. napisati je tako da kao mastilo koristimo bosanske kamenice a onda ih ofarbamo bosanskim krečom. Pa iz daljine udaraju u oči kao neka džinovska poruka nekog lokalnog nacionalnog genija.

Ali, ne treba zaboraviti da će sve biti zaman ako široke narodne mase ne »spoznaju« značenje ovih riječi. Tj. ako u svoja srca ne preliju smisao koji će biti pokretačka snaga. Smisao koji će promijeniti kompletno perspektivu njihovog života i otvoriti nove vidike. Koji će u potpunosti promijeniti koncepciju uspjeha i neuspjeha.

Sad me je zdrmala jedna titpična strast narodnih tribuna da vaze i prosipaju retoriku koja prerasta u degutantnu demagogiju. Želio bih izreći dosta crnih misli o tome kako je, a kako bi moglo biti, kako nije a kako bi trebalo biti.

Samoga sebe spriječavam činjenicom da je svaka retorika uzaludna ako ne dođe do sopstvene spoznaje gore navedenih principa. Individualne. Kroz svoj dosadašnji život sam naučio pak jedno. Lakše je stvari opisivati nego ih mijenjati. Lakše je propisivati dijagnoze i otkrivati uzroke, nego te iste uzroke otklanjati.

Moć odklanjanja uzroka pripada posebnima.

16.09.2016.

PRINCIPI ŽIVOTA

Mudrost življenja se sastoji u tome da iskoristiš tri stvari: vrijeme, zdravlje i talenat.

Kad pogledam nazad niz svoj život uviđam da sam se s tim pitanjem suočio prilično rano. Zahvalan sam zbog toga Uzvišenom Allahu.

Ponekad sam ponosan na sebe da sam te stvari skontao u samu zoru svoga života. Tj. na početku, ili u onoj fazi kad je to najbolje skontati. Kad si mlad, kad sazrijevaš, kad imaš nekih 15-16-17 godina, kad se život stere pred tobom kao ćilim. A život je vrijeme. Nema života bez vremena. Vrijeme je dimenzija života. Imaš vrijeme, imaš, dakle, život. Zdravlje, je vrijednost života. Život može biti i bez zdravlja; zdravlje je premija života. Nije njegova dimenzija, kao vrijeme, ali ako dobiješ zdravlje ono postane dimenzija života kao i vrijeme. I zdravlje i vrijeme su oružje i oruđe. Sretni su oni koji to spoznaju, i još sretniji ako to spoznaju u pravo vrijeme.

Te stvari jednostavno »spoznaš«. Spoznaja je ono što mistici imenuju »dato znanje«, tj. znanje koje dolazi iznutra, dolazi odnekuda, ali ne iz škole i udžbenika. (Može svako pročitati »vrijeme je novac«, »zdravlje je bogastvo«, ali ne vrijedi ako to nisi »spoznao«).

Vrijeme i zdravlje su principi života. Princip je nešto što se samoostvaruje, nešto što je aktivno, nešto što ne miruje, što nije nikad statično, sama dijalektika. Vodi nekome »cilju«, ili rezultatu. Porodiće nešto pa šta bilo. Zato postoje pozitivni i negativni principi. (Mada je i pitanje pozitivnosti i negativnosti principa relativno. Tj. princip je sam po sebi neutralan, ali ga ti možeš učiniti jednim ili drugim. Npr. akumulacija vode u sebi sadrži potencijalnu ogromnu moć koja se može iskoristiti za proizvodnju električne energije, a ta ista moć nekontrolirana može uništiti grad.)


Stariji postovi

<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
17611

Powered by Blogger.ba