SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

12.07.2017.

ZAŠTO SE JE DOGODILA SREBRENICA

Srebrenica se je dogodila na teritoriji koja je nekada bila dio Osmanskog carstva. Ta činjenica je umnogome opredjeljuje (ta nota traži detaljniju analizu, koju ću ako Bog da prezentirati u nastavku). Pitanje je, dakle, da li bi se Srebrenica mogla dogoditi izvan toga teritorija? Možda. Ali ne u kontekstu u kome se dogodila. Moguće je da bi imali u tom slučaju dvije Srebrenice. Želim reći - Srebrenica je bila neizbježna. U atmosferi kakva joj je prethodila, u stanju duha Evrope kao prostora kojemu je ona pripadala, ona je bila neizbježna posljedica. Mislim da nije uopće teško dokazati navedenu tezu.

Tri su razloga ili tri velike sjene koji stoje u backgraoundu Srebrenice:

1. evrocentrizam

2. paneklezijalizam

3. srpski nacionalizam

Gorenavedena trodijelna formula je paklena kombinacija koja je dovela do totalnog pomračenja duha Ademovih potomaka. Do jednog od »kratkih spojeva« kojih na sreću nije niti bilo kao takvih mnogo u historiji čovječanstva. Dakle, Srebrenica, nažalost, ide rame uz rame s najbrutalnijim događajima u historiji ljudske vrste.

1995. godine živio sam u Australiji. Slike rata gledao sam na TV ekranu. »Bosnia« je bila vijest s kojom su započinjale australijske vijesti. Jedno veče sjedio sam u društvu nekoliko okaharenih članova u to vrijeme malobrojne bošnjačke zajednice. Moja prijateljica Rasma, žena u poznim godinama (sada je na Drugom svijetu) ispričala mi je nešto što mi se urezalo u svijest i sjećanje. Rasma je istinski govorila »broken English«, nije bila školovana, ali bila je inteligentna i pronicljiva.

Rekla mi je: Hoću da ti ispričam šta mi se danas dogodilo? Izašla sam u bašću i vidim kroz kapiju komšinicu Australku, ime joj je Roza (vjerovatno se piše Rose). I ja joj kažem jesi li gledala sinošnji »news«. Ona kaže da jeste. I ja joj kažem kako je to sramota šta se čini. A ona će ti odjednom: Never mind, they are Muslims.

Ja sam joj uzvratila: Roza, you are mistake, they are human beings.

Koliko je samo navedena priča višeznačna. Koliko je samo nekako u centru priče u kojoj u pozadini lahko vidiš Srebrenicu. Koliko kontradikcije i zapletenosti. Ali na kraju, moguće je iz naizgled nespojivih detalja zamršenog mozaika sataviti potpuno jasnu i konzistentnu sliku.

»Roza« je pripadnik australijske rase, tj. evropske, znači članica zajednice koja sebe ima za humanu, demokratičnu, prosvijetljenu, naprednu, posebnu. Pa ipak kaže to što kaže.

Momenat drugi: Roza razgovara sa svojom komšinicom. Prelome poneku skoro svako jutro ili večer, a gle čuda, i ne zna da je njena komšinica muslimanka.

Rasma je za nju član austalijske društvene zajednice prema kojoj ona nema predrasude. Doživljava je sebi ravnim i ravnopravnim članom te zajednice. S druge strane, Rasma je jedna poželjna komšinica, koja je ozbiljna i zanimljiva, tolerantna i kulturna.

Dakle, Roza prema Rasmi ima dvostruki odnos: svjesni i potsvjesni.

Za Rozu, muslimani su druga rasa. Ta druga rasa je manje vrijedna, toliko manje vrijedna da joj je svejedno što njene pripadnike love i ubijaju kao stoku. Ona se ne uzbuđuje.

Roza je tipični predstavnik evropske rase? Roza ne govori iz svoje glave, tj. to nije stav pojedinca; njezin glas je zapravo glas Zapada. Glas koji kaže: ubijaju ih, uništavaju, ali zaboga, ne uzbuđuj se – to su samo muslimani. Dakle, ubijanje nije nehumano, nije zločin, jer ti koje ubijaju nisu ljudi. Oni su, logično slijedi, štetočina, korov. Štetočinu moraš ubijati, uklanjati, moraš ih tretirati.

Roza nije mogla drugačije govoriti, jer iz nje bije prikriveni rasistički duh većine. Duh koji se vuće kroz povijest Zapada od antičkih vremena.

11.07.2017.

SREBRENICA

Razum je danas ščučuren pod gusto nabijenom maglom emocija. Razum koji kaže: zašto? Ali, ne krvnicima. Razum koji se obraća meni, lično, oporo, samouvjereno, drsko i surovo: zašto.---------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ali upravo je to ono što želim izbjeći. Ono protiv čega se želim izraziti.------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Plače mi se, ne zbog toga što priznajem i kažem »jeste, ja sam kriv za Srebrenicu«. Nego zato što osjećam i dalje koliko sam licemjeran. Koliko sam arogantan. Koliko sam dio tog orkestra političko-ideološko-vjerskih narikača.---------------------------------------------------------------------------------------------- Razum je danas, dakle, bijela vrana u gusto nabijenoj magli emocija. Koji grakče crne slutnje: Srebrenica će se ponoviti!----------------------------------------------------------------------- Jer Srebrenica se je ponovila.

30.06.2017.

ISTINA

Šta je istina?

Koliko se samo odgovora može dati na ovo pitanje. Bezbroj. Je li istina da se može dati bezbroj odgovora? Jest. Nije. Haj' da utvrdimo!

Istina je (ili nije) da je ovo pitanje ŠTA JE ISTINA pitanje u vezi neke opće istine. Zapravo, pitanje o egzistenciji istine, tj. da li istina postoji, i ako postoji, gdje je, gdje je možemo naći i dokazati se da postoji. A umjesto da odgovorimo na to mi odmah »preklopimo« i kažemo da se (parafraziram) MOŽE DATI BEZBROJ ODGOVORA. Onda nam se nameće (istinit ili neistinit) zaključak da postoje pojedinačne, ali ne postoji opća istina. Sve u svemu nismo odgovorili na postavljeno pitanje.

Možda je pitanje bilo pogrešno (može li se reći neistinito) postavljeno. Pokušajmo s JE LI TO ISTINA. Ili JE LI ISTINA…

pa se na to nadovezuje BEZBROJ (je li istina) pitanja na koje se može dati isto toliko (je li istina) odgovora:

JE LI ISTINA da je Evropa kontinent?

JE LI ISTINA da je konj životinja?

JE LI ISTINA da je kukuruz biljka?

Svaka odrasla razumna osoba bi odgvovorila s ISTINA JE. (Neko, ko ne zna bi odgovorio NIJE ISTINA, ali da li bi to značilo da uistinu nije istina.) Gornji primjeri su primjeri za tzv. aksiomatske istine, one koje se ne provjeravaju, ne dokazuju, prihvataju se takve kakve jesu. Inače, kako bi nekome dokazao da konj nije biljka? Učitelj u razredu vjerovatno ne bi uzeo vrijeme da dokazuje učeniku, već bi mu oduzeo bodove ili što je vjerovatnije poslao ga psihijatru. Vau, kakav fundamentalizam! Ideš psihijatru za ISTINU za koju ti se učitelj nije ni potrudio da je dokaže.

JE LI ISTINA da si došao u osam?

JE LI ISTINA da si danas pojeo za ručak dva jajeta?

JE LI ISTINA da si okopao bašću prošlu sedmicu?

Nije istina, došao sam u osam i deset.

Jeste istina, pojeo sam za ručak dva jajeta.

Nije istina, okopao sam je prije dvije sedmice.

Ovdje dolazimo na tvrđi teren, zar ne. Istina bi, dakle, bila PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S NAŠIM ISKAZOM. Međutim, ako bi smo rekli (pafarfraziram) recimo da je bašća OKOPANA PRIJE TRI MJESECA, to ne bi promijenilo objektivnu istinu da je ona okopana zapravo prije dvije sedmice. Da li smo konačno riješili zagoneteku.

Znači, istina postoji.

A odgovor na u naslovu postavljeno pitanje bio bi: PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA SA SAMIM SOBOM. lli PODUDARANJE OBJEKTIVNOG ENTITETA S ISTINOM O SAMOME SEBI.

… S ISTINOM O SAMOME SEBI.
Hm. Je li istina? Dokaži!

03.03.2017.

MATEMATIKA

Sjećam se da sam u sedmom razredu osnovne dobio jedinicu jer nisam znao koliko je 8 puta 7. Hm, davno bilo... i ne znam uopće zašto započinjm »priču« o matematici na ovaj način. Možda zbog toga što je ta riječ »matematika« u mome potsvjesnom svijetu povezana s tim sramotnim martovskim danom kad je nastavnik prišao dnevniku i s nekim posebnim gestom zabilježio tu jedinicu.

Onda sam cijelog života živio o samostereotipu kako sam slab matematičar... Ne znam uopće zašto je neko dobar matematičar. Zna dobro tablicu množenja, ili tablicu djijeljenja...

Nije važno. Ono što me ponukalo na ovaj post jeste zapravo osjećaj transcedentalne matematike, bolje reći transcedentalnosti matematike. O toj nekoj sveprisutnosti matematike da te čisto zaboli oko srca, a čega uopće nismo svjesni.

Otkrijemo koliko je matematika sapletena u kontradiktornosti.

Matematika nam se pokaže kao sredstvo da svijet organiziramo, i da svijet vidimo. Pokaže se kao neka sila koja nam recimo pruži jabuku, i mi vidimo jabuku, jasno i očito, a silu ne vidimo.

Uzeću jedan jednostavan primjer. Gledamo prema nekom mjestu i vidimo kuće. Kažemo npr. one dvije kuće... Dvije kuće. Mi vidimo kuće, ali ne vidimo ono »dvije«. Kako baš znamo da su dvije? U vidnom polju je formirana slika dvije kuće, ali spoznaja o dvije kuće ne dolazi iz vidnog polja. Dvije su princip koji zapravo nema veze s kućama (ili bilo kojim drugim objektima). Ali nema sumnje da čovjek dobije odnekuda to znanje, tj. spoznaju o »dvije« kuće. Jer kamen npr. nema tu spoznaju. Za kamen te kuće ne postoje (jer ih on jednostavno ne vidi). Ovdje dolazimo do intrigantnog pitanja: da li te kuće uistinu postoje. Odnosno, da li mi svojim vidnim poljem odnosno mogućnošću
percepcije ili reprodukcije slike dajemo samim kućama egzistenciju. Sama sposobnost viđenja očito je manje značajna u odnosu na moć spoznaje. (I fotografski aparat ima moć viđenja). Ta moć spoznaje je data samo čovjeku, i matematika u ovom slučaju simbolizira tu moć. Mada nikada nije raščišćeno kakva je uloga matematike u ovom slučaju: sredstva , tj. instrumenta ili izvora. Izvora psoznaje. Nije, dakle, čudo, što su se rani antički filozofi zaletavali u trancedentalne vode, tj. gurali je »iza». Drugim rječima, tvrdili da je ona nematerijalna, a u isto vrijeme sveprisutna.

Hm, čudna mi je ova matematika. Postavimo stvari ovako. Pomoću nje je moguće odrediti tačno koliko će moje srce učiniti otkucaja. Eh, sad je vrag već odnio šalu.

16.12.2016.

***

Ponekad želim govoriti o zamršenim putevima duše. I onda shvatim da je to teško, odnosno teško je drugima razumjeti. To je ono što opisujemo mada sami ne znamo sa sigurnošću o čemu govorimo. Govorimo o sebi, ali drugi ne čuju. Mi čujemo, i čutimo, ali ne znamo. (Ne)osjećamo da ne znamo.

Zanimljiv je taj prenos informacija o nama. Drugima. Drugi žele da čuju ono što oni žele. Tako je informacija unaprijed predodređena ušima recipijenta. Unaprijed deformirana. A mi prenosimo onako kako sami »čujemo«; opet je informacija predodređena našim vlastitim »slušanjem«. Deformirana našim vlastitim razumijevanjem.

Onda dođemo u situaciju da jezik ništa ne pomaže. Ama baš. Samo šumovi. Kratki spoj.

Kada govorim o sebi zašto zapravo govorim(o) o sebi. Ja mislim da ljudi govore (o sebi) jer osjećaju strah. I govor je nastao kao rezultat straha. (To je hipoteza koju sam trenutno skovao.) Strah me je da shvatim da sam sam. Strah me je (nečega), zato govorim,  jer ću možda na taj način otjerati strah. Onaj drugi će mi pomoći. Njemu govorim.

Baš na ovoj tačci možemo govoriti o dovi. Čovjek se »promolio«, jer ga je strah. Kad kažemo da nas je strah, priznamo, tražimo izlaz, i ne shvatamo da je sami taj govor zapravo izlaz. Straha nestane.

Zašto drugi žele čuti ono što oni žele. To je zato što oni slušaju sebe. Oni u drugome vide sebe. A stvar je u tome da i onaj drugi dok govori drugome zapravo govori samome sebi. I želi čuti samoga sebe. Govori radi sebe, ne radi drugoga. Drugi je samo instrument. Drugi ne postoji.

Kada drugome kažem da ga volim ja zapravo govorim da volim sebe. A kako je tek strašno kad kažem »ti si moja«. Ti si moja ne zbog toga što te volim, nego zbog toga što postajem »vlasnik« (tebe). »Volim te« znači da ja imam potrebu; prazninu, koju popunjavam s time što tebe »volim«.

A najgroznije mi je kad dobijem reklamni materijal »pripremili smo (nešto) za vas«. Pravo značenje je zapravo pripremili smo (nešto) za nas.

Ne moramo čak ići do reklamnog materijala, pođimo od(o) sebe. Pripremio sam poklon za tebe, uistinu znači pripremio sam poklon za sebe.

A kad mi ga ti budeš vraćao, iz revanša, taj poklon ćeš ti dati sebi, zapravo, a ne meni.

28.09.2016.

***

Uvijek je u našim mislima mnogo podtonova. Do te mjere da napišemo ili kažemo nešto suprotno onome što smo htjeli kazati, tj. onome što se motalo po glavi.

Pored talenta u donji spisak bi se moglo uvrstiti još mnogo stvari kao npr. bogastvo, okolina, uvjeti i sl.

Talenat je usko povezan s vremenom i zdravljem. Talenat se razvija u vremenu i ovisan je od zdravlja. (Vrijeme nam, nekako, dođe uistinu kao esencijalna stvar života.)

Šta je pisac htio reći?

Vjerovali ili ne, htio je prezentirati jedan uistinu jednostavan skoro banalan zaključak. Čovjek koji koristi vrijeme ne može izgubiti.

Nemojte me sad hvatati za riječ kontrakonstatacijama tipa da svako zapravo koristi vrijeme. I najveći zgubidan koristi vrijeme.

Dakle, ovu gornju misao možemo slobodno staviti kao parolu za široke narodne mase u Bosni i Hercegovini. Npr. mogli bi smo je staviti na neko brdo gdje je nekada stajalo TITO, tj. napisati je tako da kao mastilo koristimo bosanske kamenice a onda ih ofarbamo bosanskim krečom. Pa iz daljine udaraju u oči kao neka džinovska poruka nekog lokalnog nacionalnog genija.

Ali, ne treba zaboraviti da će sve biti zaman ako široke narodne mase ne »spoznaju« značenje ovih riječi. Tj. ako u svoja srca ne preliju smisao koji će biti pokretačka snaga. Smisao koji će promijeniti kompletno perspektivu njihovog života i otvoriti nove vidike. Koji će u potpunosti promijeniti koncepciju uspjeha i neuspjeha.

Sad me je zdrmala jedna titpična strast narodnih tribuna da vaze i prosipaju retoriku koja prerasta u degutantnu demagogiju. Želio bih izreći dosta crnih misli o tome kako je, a kako bi moglo biti, kako nije a kako bi trebalo biti.

Samoga sebe spriječavam činjenicom da je svaka retorika uzaludna ako ne dođe do sopstvene spoznaje gore navedenih principa. Individualne. Kroz svoj dosadašnji život sam naučio pak jedno. Lakše je stvari opisivati nego ih mijenjati. Lakše je propisivati dijagnoze i otkrivati uzroke, nego te iste uzroke otklanjati.

Moć odklanjanja uzroka pripada posebnima.

16.09.2016.

PRINCIPI ŽIVOTA

Mudrost življenja se sastoji u tome da iskoristiš tri stvari: vrijeme, zdravlje i talenat.

Kad pogledam nazad niz svoj život uviđam da sam se s tim pitanjem suočio prilično rano. Zahvalan sam zbog toga Uzvišenom Allahu.

Ponekad sam ponosan na sebe da sam te stvari skontao u samu zoru svoga života. Tj. na početku, ili u onoj fazi kad je to najbolje skontati. Kad si mlad, kad sazrijevaš, kad imaš nekih 15-16-17 godina, kad se život stere pred tobom kao ćilim. A život je vrijeme. Nema života bez vremena. Vrijeme je dimenzija života. Imaš vrijeme, imaš, dakle, život. Zdravlje, je vrijednost života. Život može biti i bez zdravlja; zdravlje je premija života. Nije njegova dimenzija, kao vrijeme, ali ako dobiješ zdravlje ono postane dimenzija života kao i vrijeme. I zdravlje i vrijeme su oružje i oruđe. Sretni su oni koji to spoznaju, i još sretniji ako to spoznaju u pravo vrijeme.

Te stvari jednostavno »spoznaš«. Spoznaja je ono što mistici imenuju »dato znanje«, tj. znanje koje dolazi iznutra, dolazi odnekuda, ali ne iz škole i udžbenika. (Može svako pročitati »vrijeme je novac«, »zdravlje je bogastvo«, ali ne vrijedi ako to nisi »spoznao«).

Vrijeme i zdravlje su principi života. Princip je nešto što se samoostvaruje, nešto što je aktivno, nešto što ne miruje, što nije nikad statično, sama dijalektika. Vodi nekome »cilju«, ili rezultatu. Porodiće nešto pa šta bilo. Zato postoje pozitivni i negativni principi. (Mada je i pitanje pozitivnosti i negativnosti principa relativno. Tj. princip je sam po sebi neutralan, ali ga ti možeš učiniti jednim ili drugim. Npr. akumulacija vode u sebi sadrži potencijalnu ogromnu moć koja se može iskoristiti za proizvodnju električne energije, a ta ista moć nekontrolirana može uništiti grad.)

26.08.2016.

***

Tumačenje vjere je mirenje kontradikcija unutar nje same.

Svako jutro prolazim kroz jedan parkić. Dođe ti on kao neki nježni dodir s prirodom nakon »otuđenog« hodanja po betonu. Jednom sam haman udario u veliki cvijećnjak koji se odjednom našao na sre parkića. Aha, smjena godišnjih doba. I tada sam već kontemplirao. Vizuelno obogaćenje i praktično osiromašenje. Lijep pogled zbog kojega moram napraviti manji zavoj.

Onda sam potpuno zaboravio na taj jednostavni ali veoma važan princip.

Dok sam jutros lijepoga augustovskoga Božijega jutra prolazio pored gromozanskog cvijećanjaka niz njegove »spratove« se slijevala voda. Prije toga sam opazio »pick up track« na kome je uredno stajao veliki plastični bazen, isti onaj kojega u mome kraju u zadnje vrijeme koriste za
zalijevanje malina.

Vjerovatno sam se (pri)upitao kako cvijeće uvijek ostaje lijepo i svježe, a bilo je očito da je prirodno.

Lijep pogled na parkić, nema šta. Drugi jednostavan ali veoma važan princip: sve se plaća. Pogled na cijelokupni park, s velikim cvijećnjakom, postavljenim u sami centar betonskog prostora u kome se križaju dvije staze - ima svoju cijenu.

Pomislih: Lijepo! A onda odmah protupitanje: Vrijedi li?

I nastupi dijalog.

- Allah je lijep i voli ljepotu – kaže Poslanik.

- Ali, takođe, Allahov poslanik je klanjao noćni namaz i provodio toliko vremena u ibadetu da su mu noge otjecale. A nije vodio brigu o cvijećnjacima.

Počeše sijevati argumenti i dođe do intelektualnog guranja.

- Pogledaj one što ibadete, u principu su im prljave ulice, parkovi, javna mjesta… zar je to islam, vjera ljepote i estetike.

- Pogledaj one što imaju lijepe parkove, cvijećnjake, kuće…kako malo ibadete i ponašaju se kao da će tu vjećito ostati.

I tako dalje.

Zbilja, kontradikcije.

I jedni i drugi su u pravu - zaključim. Samo i jedni drugi su previdjeli jedan jednostavan ali veoma važan princip.

02.07.2016.

***

Ramazan je usmjerenje prema duhovnome. Sustezanje od hrane nikumom slučaju ne može biti usmjerenje prema fizičkome. Zbog toga je kultura islama bazirana na usmjerenju prema nematerijalnom. Jedan od uzroka »sukoba« Zapada i islama leži zbog »duhovnosti« islama. Botri koji vladaju Zapadom forsiraju proizvodnju materijalnog, dok islam forsira »proizvodnju« duhovnog. Takoreći sinonim za kapitalizam je proizvoditi više i više. Neminovno je potom islam stao na put moćnim vlastodršcima. Proizvodnja materijalnih dobara je proizvodnja materijalne moći. Materijalno bogastvo i materijalna moć hrane jedno drugo i ne mogu jedno bez drugoga.

S druge strane, materijalna moć i moral ne idu jedno s drugim. To su dva pola. Islam simbolizira jedan pol, tj. suspenziju materijalnoga. Zbog toga je za Zapad nepomirljivi »neprijatelj«.

Gladovanje je eklatantan primjer suspenzije matrijalnog. Čovjek gladan je fizički slab i bezopasan. Zašto se onda Zapad boji »gladnog« čovjeka? Ja mislim da se Zapad ne boji gladnog, bolje reći ramazanskog čovjeka. Prije će biti da Zapad ima kompleks od ramazanskog čovjeka. Na sceni je uistinu trajna ironija. Zapad može pobijediti i uništiti ramazanskog čovjeka (što i čini, Irak Afganistan, Libija…) ali ga ne može i poraziti. Zapad je u suštini samo u prividnom sukobu s ramazanskim čovjekom. On je istinski u sukobu sa samim sobom. Jer je izgubio ono što ramazanski čovjek još ima. Ramazanski čovjek je daleki eho njegove prošlosti koji u njemu izaziva slab osjećaj. Osjećaj krivde, osjećaj sumnje, osjećaj arogancije. Kao kad pošten čovjek izgubi poštenje. On je frustriran svakim poštenim čovjekom. Dakle, ramazanski čovjek posjeduje nešto što mu moćni zapadni čovjek ne može uzeti. A to je iscrpljenost, skromnost, samonegacija. Oholi zapadni čovjek potom poseže za isprobanim receptom. Fitna. Oni koji posjeduju fizičku moć posjeduju i moć fitne. Fitna je sredstvo samozavaravanja i održavanja fizičke moći. Jedinstvena taktika truhlog lopova koji samouvjeren u svoje poštenje uzvikuje – držite lopova.

23.06.2016.

***

Čini mi se da sam »nagazio« glavnu misao koja me na neki svoj način muči evo već sabahima i sehurima…kao da se igra sa mnom… neke »(ne)kristalizacije«…tj. učini se da jeste pa nije…ode pa se vrati…

I možda se baš slučajno sve to ne događa sehurima, tj. ustajanjima, lomljenjima sna, nekoj vrsti fizičko-psihičke blamaže…

Dakle, predstavimo sebi u glavi jednog postača, koji u ritmu života koji sve više postaje ili je postao maratonski, kako uz sve moguće aktivnosti koje obavlja, posao, kuća, familija, milion drugih stvari između, mora u kasnim satima da ode na teraviju, potom samo što je sklopio oči mora ih »otklopiti« i onako kao da je pao doslovice iz nekog drugog svijeta mora se priviknuti na novu realnost, otići do kuhinje, uzeti koji gutljaj, pa poslije opet nakon dva sahata (što ja recimo činim) ustati i klanjati sabah, pa onda opet nakon nekih tri sahata spavanja ustati i trčati na posao, pa onda cijeli dan biti gladan i žedan, iscrpljen, izmožden… I onda se upitaš šta je sve to, kakvog smisla ima, čemu služi takvo doslovice fizičko i psihičko maltretiranje. Šta je svrha toga, ako ima ikakvu svrhu?

I takav jedan skroman čovjek tj. jedinka koja strpljivo nosi svoj križ mučenja i iscrpljivanja sa strane gledajući izgleda kao jadna žrtva iracionalnog rituala. Sve skupa izgleda kao besmisleno robovanje tradiciji.

Na prvi pogled ja, mada u suštini nije baš tako.

Mnogo je sitnoga teksta između u kome se krije hiljadu skrivenih razloga koji govore da je baš obrnuto. Skromni profil iz naše priče nije ni ukom slučaju žrtva nečega ili nekoga slaboga, vidljivoga ili nevidljivoga. Naprotiv. Riječ je o profilu istinskoga »heroja«, bolje reći »čovjeka« koji se kroz proces skromnosti, poniženosti, potčinjenosti, očovječuje, oplemenjuje, ojačuje, heroja u smislu nekoga ko se »bori« ali ne protiv drugoga nego nekoga protiv koga treba da se bori, protiv samoga sebe, svoga ega, svoga proždrljivog želuca, svoga mlitavog i kolapsirajućeg tijela, svoga duha koji naginje mlitavosti, tijela koje naginje i stremi uživanjima, provodima, zadovoljstvima…koji su put ka nesreći, nečovječnosti, nehumanosti, mahnitosti, perverziji…Recite mi sad da li će nas put Ramazana, odricanja, trpljenja, blamaže, iscrpljivanja, samonegiranja, samopotplačivanja prije odvesti perverziji (u kojoj se skoro kupa Zapad) ili neki drugi put… Ramazan je dakle antiteza pretjerivanju, antiteza putenosti, antiteza materijaliziranosti, aniteza mogućnosti da postanemo žrtvom svojih fizičkih nagona, žrtvom svoga vlastitog želuca, žrtvom svoga vlastitog prohtijeva…

Posebno mi se sviđa ideja o Ramazanu kao brani izopačensoti i perverziji. Jer »ramazanski čovjek« neće biti (jer to po po njegovoj prirodi nije moguće) angažiran u perverzne sesije iživljavanja, derneke i izrabljivanja tijela do maksimuma… i taj humani osjećaj koji se revitalizira kroz Ramazan držaće ga intenzivno barem neko vrijeme i djelovaće kao neki ugrađeni potjestnik protiv svega slabog… djelovaće kao neka vanvremenska pilula ugrađena u njegov duh…do sljedećeg Ramazana.


Stariji postovi

<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
15628

Powered by Blogger.ba