SAMORAZGOVORI

Dobrodošli na moj blog

11.11.2018.

BOSNA

Nek se zna, Bosno, volim te ja.

Ma koliko kukavički zvučalo. I licemjerno. I ne znam već šta.

(Zavisi ko pročita: neko će reći lijepo, drugi patetično, treći slinavo, četvrti nikakvo…)

Volim cijelu Bosnu (nek se i to zna). Lijepo se osjećam (ništa više niti ne želim, jer Uzvišeni je taj koji određuje svaki trenutak u mome životu) kad samo prolazim kroz »srpsku« Banja Luku, kad dođem u »hrvatski« Mostar, kao što je bilo ljetos, kad dođem i ostanem nekoliko dana u »bošnjačkom« Sarajevu.

Jer Bosna je moja država. Sve druge države u kojima sam živio, nisu moje države. One su samo lijepe, uređene, fizički i psihički, ali ja sam došao u njih. Došao sam kad sam se sam odlučio, kad sam kupio kartu, a Bosna… U nju sam došao na drugi način. Znam kako sam došao u drugu državu, ali ne znam kako sam došao u Bosnu. U Bosnu sam došao direktno iz majčine utrobe, zato ne znam, a u drugu državu sam došao s kartom u džepu. I upravo to nesvjesno, to dolaženje u Bosnu o kome ništa ne znam, jače je, i vrši jači utjecaj na mene nego ono dolaženje u drugu državu, koje je svjesno, kojega se sjećam, koje je jasno… Uvijek se pitam kako to nejasno ima veći utjecaj na mene od jasnoga. Kako nesvjesno ima veću težinu od svjesnoga.

To je vjerovatno jednostavno tako.

Kad sam ljetos bio u Mostaru, ja nisam bio u Mostaru. Ja sam bio u Bosni. Nisam se uopće sjetio da sam ja zapravo rođen u ovome gradu. Baš u ovome gradu sam izašao iz majčine utrobe. Nisam se sjetio toga, jer ne vidim Mostar, ne vidim Banja Luku, ne vidim Sarajevo, ja vidim Bosnu. U Bosni je zalebdio moj duh. Nije to prvi puta da sam došao u Mostar. Moj duh je lebdio i prije, svukuda kuda je dolazilo moje tijelo, u svakom tome mjestu bio je moj duh. A sva ta mjesta gdje je boravio moj duh mogu se povezati u jednu riječ. Lijepu riječ.

Prolazim Bosnom, zaustavljam se Bosnom. Prolazim kroz selo, »hrvatsko« selo. Ima crkva. Pa šta ako je »hrvtasko«. Ne smeta mi što je »hrvatsko«. Prolazim selom, »srpsko« selo. Pa šta ako je »srpsko«. Ne smeta mi, što je srpsko. (Jednom su mi u »srpskom« selu zamijenili gumu, nisam ni primjetio da mi je pukla u putu.) Prolazim kroz selo, bošnjačko selo. Šta ima veze što je »bošnjačko«. Lijepo je. Ima džamiju. I to mi se posebno sviđa u bošnjačkom selu. Da malo zatreseš volanom nehote bi udario u džamiju. Jer je odmah pored glavne ceste. Staneš, uzmeš abdest, bosanskom vodom, u bošnjačkom selu… Zamijeniš gumu u srpskom selu, naiđeš pored crkve u hrvatskom selu. Ne smeta mi uopće »hvatska« crkva. Čak šta više izražavam tihu zavist,
kad slučajno »tuda« naiđem nedjeljom. Puna crkva, puno ljudi, puno omladine. Osjeća se pozitivan duh. Osjećaš da se unutra govorilo o Bogu, da se veličao Bog. Srpske crkve nisu takve. One su prazne. I to mi se ne sviđa. To je tužno. Prazne bogomolje su znak propasti. Neki težak predznak apokalipse. Oko njih kao da lebdi likovanje nečastivoga. Kao da je sve propalo. Kao da je civilizacija propala.
Kao da je bio potop…

Kao da je bosanskim jezikom rečeno sve otišlo u helač.

Kad ljudi odu od bogomolje, oni odu od sebe.

Bili ne bili svjesni toga.

Kad ljudi odu od Boga, čeka ih vrag.

Jednostavna logika.

Trećeg puta nema.

Sinovi Ademovi.

27.09.2018.

***

Rado bih napsiao nešto, ali ne mogu. (Mogao bih ali ne prema kriterijima koje sam sebi postavio.)

Čitam što su drugi napisali. I onda mi dođe čudan osjećaj. Nešto kao kad dođeš na sijelo pa svi donijeli nešto, a ti nisi ništa.

Ja jedem ono što su drugi pripremili, a ja nemam ništa svoje što bi drugi mogli pojesti.

(Rješenje bi bilo da ne čitam! Ne dolazi u obzir! Za takvu »krađu« ne trebam tražiti halala.)

Ako bih o čemu trenutno pisao bila bi to jesen. Al' nekako nemam pravih riječi. Sve su ispod kriteija (koje sam sebi postavio).

Evo jedne zanimljivosti. I spada u okvir teme. Kad sam bio VII razred imali smo pismeni s naslovom (još nisam zaboravio od navodnika do navodnika) »Jesen u mom selu«. Nastavnica je donijela radove, u miru ih podijelila (jednog jesenskog jutra), ostavila je moj zadnji, prišla je mojoj klupi, pružila dvolistu s kockicama i rekla: O., pročitaj.

Hm, neopisiv jesenski doživljaj.

Možda je i ovo zanimljivo reći.

Neobično je to da sam većinu svoga života proveo u gradu, a uvijek sam volio selo. Kad se vozim kroz neko selo drugačije se osjećam kao kad se vozim kroz neki grad. Ali, moram priznati ne volim sva sela podjednako. Od svih sela na svijetu najviše volim svoje. I najviše volim »jesen« u »mom selu«.

A posebno kad vjetar raznosi glas dejvojaka:

Kad zapjevam iz ove doline

Čuje me, majko, nećeš dogodine

Evo, nešto napisah, haj da ne bude da sam ja jedini došao na sijelo bez ičega u rukama.

01.09.2018.

JUTRO NAD SARAJEVOM

Jutro nad Sarajevom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Ramazan. 1404. godina.

Baščaršija. Žamor. Siluete trgovaca što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu dućana.

I ja.

Ja i Grad.

Ima li ko više.

Možda kaldrma.

Možda most prema Carevoj.

Možda Trg. 6. april.

Možda trolejbus, što čeka…

Možda velika kapija što zjapi tamo. Kao ždrijelo. Kao prolaz u mračni svijet.

Tamo iza tog ždrijela čeka te pukovnik T. S. Komandant Službe bezbjednosti Sedme armijske oblasti.  U čijem sastavu je i kasarna u Osijeku gdje služiš vojni rok.

Strašljivo sam zakoračio. Omamljen putovanjem, nesvjestan onoga šta se događa.

Zašto sam ovdje. Ne znam. Osjećam samo da sam u neprijatnoj situaciji. Poslan sam na saslušanje. Polahko mi dolazi u glavu. Nalazim se u predistražnom postupku.

Ležim tako u kasarni »Viktor Bubanj«. U ramazan 1984. Razmišljam o razgovoru s pukovnikom. O mojoj situaciji. O ljetu u Sarajevu. Nikada u ovo vrijeme nisam bio u Sarajevu. Ležim na leđima, u unifromi. Utrnuo sam. Zurim… Vojnik iz vojne policije se pojavi na vratima. I nestade. U očima sam mu hitro prepoznao tračak sažaljenja. Sažaljenja koje se osjeća prema žrtvi. Dokučio sam to samo u jednom momentu. Jer postao sam neko ko živi na momenat. Neko ko odjednom drugačije gleda. Ko odjednom drugačije misli. Ko odjednom drugačije vidi. Postao sam mitski neko. Neko ko je odjednom s druge strane realnosti. Neko ko je neprijatelj realnosti.

Negdje iz dubina mene migolje slike razgovora s poukovnikom S. T. Makedoncem koji perfektno govori srpskohrvatski. On zapravo uopće nije Makedonac.

On je čuvar.

On je predstavnik.

On mene ocjenjuje. Ispituje, isljeđuje. Zaviruje mi pod kožu. Ulazi u moju psihu, moj svijet, moje uspomene, moju budućnost. On ulazi u moju dušu. Sračunato i potentno. Iz daljine diriguje situacijom kao neki neuhvatljivi nonšolatni mag. Sav je u igri, u ozbiljnoj igri duha i misli. I mašte. Ja se izmotavam, pretvaram, glumim, dobacujem neke isječke (glej, čak isječke nekih mudrih ljudi, iz nekih knjiga koje sam ja nekada čitao). Vatreno dokazujem da nisam ono što veliki Neko (koga pukovnik predstavlja) pretpostavlja. Ja sam samo jedan obični dječak sa sela. Što je nosio užinu u pletenoj torbi i zviždukao dok je koračao za svojim stadom. Ja sam zapravo seljanče, a zaboga koga još interesiraju seljančad. Koga interesiram ja. KO SAM JA. Zašto sam JA OVDJE.

Hej, jesam li ja neko važan. Možda sam ja baš neko važan. Pa to je i Izet natuknuo. Jest', ja sam važan. Ja sam s pukovnikom, ja sam sa sistemom, oči u oči, s cijelom jednom moćnom državom, s cijelim jednim moćnim ustrojem, s cijelom jednom moćnom realnošću, …

Ne, ti nisi običan čovjek. Da si neko običan ne bi te tretirali baš tako. S najvećeg nivoa. Pustili bi te da živiš anonimno. Beznačajno. Kao i svi drugi što se sada valjaju Baščaršijom, što puše i cirlukaju se. Nesvjesni, zaboravljeni.

Jedan vojnik (iz vojne policije) upade skoro polugo u sopavaonicu i reće: »ah!« To« ah« odnosi se na tipa koga čeka vojni sud. Ah!

Spuštao se sumrak. Iz Švrakinog Sela čuo se ezan. Glas mujezina titrao je kroz blagi junski sumrak. Melodično i cinično. Brutalno cinično.

PS:

*Negdje 1991. g. čitao sam u nekim sarajevskim novinama da se pukovnik T. S. »penzionisao« i žalio da ima »malu penziju«. Nikada ga poslije nisam vidio.

*Na mjestu gdje je nekada bila smještena kasarna »Viktor Bubanj« ako se ne varam trenutno je smješten Međunarodni sud za ratne zločine.

*U pritvoru na saslušanjima proveo sam devet dana. Pukovnik T. S. se nije derao na mene i nije me maltretirao, ni fizički ni psihički. Vratio sam se nazad u Osijek i nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.

*Prvi puta govorim o ovom svom nezaboravnom iskustvu. Mada zvuči kao obična blogerska priča, možda i zbog toga što je nisam uspio kvalitetno ispričati, makar i neskromno zvučalo ovo iskustvo ni u kom slučaju nije obična priča. To je događaj s kraja jedne epohe, autentičan i neponovljiv. Događaj koji se ne može riječima izraziti.

26.08.2018.

JUTRO NAD OSIJEKOM

Jutro nad Osijekom spuštalo se u svoj svojoj Božijoj ljepoti. Juni. 1984. Kasarna Slovenskih brigada. Žamor. Silute vojnika što se u jutarnjoj sumaglici gube u pravcu kantine.

- Gdje si ti čovječe?! - trgnu me glas vojnika iz moje jedinice. Traži te zastavnik. Požuri! - reče, i potegnu me za rukav. Kod njega je kapetan bezbjednosti.

Smušeno sam stupio u kancelariju zastavnika. Stariji oficir, ruska škola. Srbin. Zvali smo ga Deda. Malo bubuljičav, ali na svaki način je pokušao da ima jednak odnos prema svim vojnicima. Bez obzira na vjeru i naciju. Osjećao sam to. Pogledao me je.

- Izvolite druže kapetane, vojnik O. Đ.!

Bezizražajni pogled zastavnika, paničan odnos vojnika, kapetan prve klase kojega prvi put vidim, jutro, sve mi je to nagovještavalo nešto neobično. Možda sam u potsvijesti čekao taj momemat, ali sad kada se on ostvaruje, materijalizira, sve izgleda drugačije.

- Hm, ovdje je kapetan prve klase, on će ti reći o čemu se radi - nastavi Deda. Ton koji kao da je htio reći ja nemam ništa s tim, ja ne znam ništa, došao je iz komande, ja ga nisam zvao… I da mi je to direktno rekao u tom trenutku, ja bih mu vjerovao. Jer naš odnos je bio u redu. Nisam imao probleme s njim. Deda je bio korektan. Čisto u duhu ideologije bratstva-jedinstva. Čak šta više malo je u tom smislu pretjerivao. Albanca Izeta je toliko gotivio, da se je čutilo kako je Izet njegov zastupnik, sjena. Šta Izet kaže Deda će slijepo potvrditi.

- Ideš noćas u Sarajevo - prvi puta otvori usta kapetan prve klase, čije ime nisam zapamtio, mada ga je Deda spomenuo pri »upoznavanju«. Pomalo mračan, krupan tip.

- Ići ćeš bez pratnje vojne policije. U Sarajevu se trebaš javiti u Komandu 7. armijske oblasti kod pukovnika bezbjednosti S. T. Znate gdje je to (znate, persiranje).

- Ne znam, rekoh zbunjeno.

- Znate, znate. Ovdje je karta, putujete večeras u 8.00, iz Osjeka. Trebate se na vrijeme javiti ujutro u 8.00 u Sarajevu. Slobodni ste.

Izašao sam iz kancelarije, prošao kroz mali hodnik, zatim kroz društvene prostorije naše vatrogasne jedinice (bio sam »vatrogasac«) i taman da uđem u spavaonicu kad me s leđa za rame neko blago potegnu. Izet.

Bože, kako se sve brzo odvijalo.

Izet je svetac!

Držao je ruku na mom ramenu, pogledao me prijateljski, tako prijateljski, zapravo ne znam kako bih to izrazio, na takav način, ili u takvom momentu kojega nikada ne zaboraviš, i rekao: Zapamti, ti si na pravom putu!

I nestao. Kao da nije želio da čuje moju reakciju, kao da ga nije interesiralo šta ja mislim, šta ja znam, kako se ja osjećam…ništa, kao da je htio da mi kaže da on razumije situaciju, da želi da mi da do zanja to, i ništa više. Ja znam šta se dešava, ja sam ti prijatelj, ja te razumijem, ja sam na tvojoj strani, eto, to je sve što treba da znaš, što treba da razgovaramo, što treba da znamo.

Dakle, Izet se je pretvarao kada je u revnosti bratstva-jedinstva galamio na mene, i prema meni imao distancu i hladan odnos.

Sugestije znaju imati veliku moć. U tom trenutku Izet, vojnik, Albanac, o kome nisam znao ništa, osim da je šutljiv, odmjeren, da je završio ekonomski fakultet, da ga je Deda uvažavao, i da za tri dana odlazi iz vojske… moram priznati izvršio je veliki utisak.

S tom jednom rečenicom, Izet  kao da je podigao moj život na neki veći duhovni stupanj. Moju psihu kao da je doslovice rukom uzeo i stavio je na neku visoku tačku. Tako jako, tako odmjereno, tako umjereno, nepatetično, uvjerljivo.

12.05.2018.

VJERA

Jeste li sigurni da znate šta to znači? Ja lično nisam. Kao i sve na ovom svijetu, tako i »vjera« izmiče tehničkoj definiciji. Jednom rječju, jedna riječ (vjera) bezbroj značenja. Vjera ili religija? Šta je ispravno, ili šta je ispravnije.

Islam je vjera, budizam je vjera. Suština islama je »vjera« u Boga (je li čak ispravno kazati u Boga, ili pak u Allaha). Bolje rečeno, suština islama je vjera u Jednog Boga, dok je budizam vjera koja nema vjere u Boga (u svojoj »suštini« se isključuju). Dakle.

Šta sam ono htio reći? Aha. Kada »fenovi« Star Trak čekaju pobožno novu epizodu, s takvim zanosom koji klanjači u Begovoj teško mogu doseći, ili kada »navijači« Mančester Sitija pobožno plaču, ne zbog straha od kazne na Ahiretu, nego zbog toga što su njihovi »ljubimci« izgubili… šta je to, je li »to« vjera. Ako je vjera »društveni fenomen« kao što se kaže za sport, onda vjera i sport dolaze iz istog »izvora«, odnosno samo su dva fenomena u različitim oblicima.

Zašto  nacionalni politički miting ili koncert rok grupe ne posmatrati kao vjerski čin?

Pojam vjere je u samoj tradiciji komparativnih studija relativiziran (jer u svim enciklopedijama »svjetskih religija« zajedno se obrađuju islam i budizam).

Šta hoću reći? Teza o »odumiranju vjere« koju je prvi plasirao Marks, pokazuje se kao pogrešna pretpostavka. Vjera ne izumire, samo mijenja svoju formu.

Mada, jedno je sigurno. Svijet koji poznajemo, ne postoji više. S njime ne postoji ni vjera koju smo poznavali.

Sjećam se kad mi je nekoliko godina unazad jedna poznanica, inače pisateljica, samouvjereno rekla: Ja imam svoju vjeru! Bilo mi je jasno pri tome da nije mislila na »islam« jer nisam bio siguran da zna koliko se puta u danu klanja, a kamo li da sama klanja. Međutim, nisam mogao da joj ne vjerujem. Upitao sam se potom koju vjeru ona ima. Kakva je njena vjera. Prije svega, može li se to što ona zove vjerom zvati uopće vjera.

Nisam bio ni svjestan koliko je to bila precizna moderna definicija vjere, ili definicija moderne vjere. Ne ulazim u njezinu istinitost ili neistinitost (za mene osobno je neprihvatljiva, jer vjera predstavlja sintezu vjere, duha i prakse). Gornja definicija koju je izrekla pisateljica se na ironičan način suprostavlja tezi o odumiranju vjere. Dakle, ne odumire vjera, odumiru tradicionalna pojmovanja vjere, odumiru vjerski sistemi, odumiru institucionalne dimenzije vjere. Vjera kao moralni sistem, kao svjetonazor, kao odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja, kao emocija, kao ideja, kao nada, kao spas, kao rješenje, kao utočište… ne odumire.

Vjera u javnom životu? Odmah se sjetim izjave pred kamerama Bakira Izetbegovića o tome kako je »platio zekat«. Vjerovatno nisam jedini koji je osjetljiv na takve izjave. Da je Bakir Izetbegović to rekao kao obični građanin ne bi mi to smetalo. Istini za volju, ako hoćemo »do daske« analizirati »slučaj« ključna stvar je (s vjerskog aspekta gledano) s kakvim nijetom je to rekao. Jer nijet na koncu jeste sve. Postoji hadis u kome Poslanik kaže da je cijeli islam baziran na tri hadisa, jedan od njih je onaj o nijetu, tj. »djela se mjere prema namjerama«. Dakle, makar i političar i makar automatski mislimo da je takav gest političara gluma, istini za volju ne mora biti tako. Može biti naša brza reakcija i spontan zaključak koji donosimo pod utjecajem općeg diskursa kako su političari obične hulje i prostitutke. Istina je takođe da je Poslanik preporučio da obznaninmo davanje zekata (da bi druge članove zajednice podstakli na to) dok je preporučljivo sadaku davati tajno.

Kada, dakle, prosuđujemo »(zlo)upotrebu« vjere u političke ciljeve može se vidjeti da to u osnovi niti nije jednostavna stvar. Drugim riječima, možemo izgubiti dušu sumnjičenjem i ishitrenim zaključcima.

No, vjera u javnom životu? Da ili ne?

Zašto ne?

Mada javna sfera jeste po svojoj suštini apstraktna stvar, jeste neki sintetični prostor duha, ali to ne znači da nije također materijalna, konkretna. Ona je prostor koji pripada svima, arena zajedničkog, ljudskog, i neznam zašto vjernici ne bi mogli biti u njoj. Meni nikada nije smetalo da vidim Vinka Puljića u »javnom prostoru«, jer ako nije u javnom prostoru ne znači da ga nema, ako ga ima zašto ne bi bio u javnom prostoru. Čak šta više za mene je na neki način hrabrost ulaziti u javni prostor, hrabrost i na neki način ljudskost, jer čim si tamo znači da akceptiraš i druge, akceptiraš mene »korisnika«, »gledača«. Tamo si zbog mene. Čak šta više, ako si u javnom prostoru izvrgnut si kritici, izdaješ se mogućnosti da te kritiziraju, napadaju, pogrešno razumiju, ismiju.

Tako, što se mene tiče.

20.04.2018.

SOCIJALIZAM

Prvi put izraz je upotrijebljen u Francuskoj u 19. stoljeću. Prvotno riječ je značila »zajednicu« kao suprotnost »pojedincu«.

Manje više pojam socijalizam je održao prvotno značenje, tj. uvijek je referirao na »društvo«, »zajednicu«, »kolektiv«…

Živio sam u državi u kojoj je vladao socijalizam. Onda su jednog dana i država i socijalizam otišli na put bez povratka. Neki bi rekli na deponiju historije, možda. Mada takva određenja upravo spadaju u vokabular onih koji su »socijalizam« kao historijsku ideju (is)kompromitirali. Zato ne vjerujem da sreća počinje samo zato što se nečemu desila nesreća, tj. ne vjerujem da dolazi uspon samo zato što je socijalizam pao. Sistem kao sistem nije nešto apstarktno, odvojeno od ljudi i stvarnosti. Sistem su zapravo ljudi. I nije mi žao što su otišli ljudi koji su činili takav sistem, nije mi dakle, žao ni sistema, jer dobar sistem ne mogu činiti slabi ljudi.

Socijalizam je jako uopćena stvar. Postojalo je mnogo socijalizama, recimo jugoslovenski, albanski, ruski, kubanski, poljski, kineski, i još uvijek postoje, kao što je recimo sjevernokorejski… Treba znati o kojem socijalizmu se govori. Inače, u startu nastaje brkanje teza.

Ne mogu reći da se suviše traumatično sjećam socijalizma. Mada, traume postoje. Saslušavanja, ispitivanja, šikaniranja, i samo zbog toga što sam bio vjernik. Bio sam »državni neprijatelj« jer sam klanjao. Iz današnje perspektive gledano skoro ciničan razlog. 

Za mene lično to je bila najslabija dimenzija našega socijalizma. Verbalni delikt je bio ideološki produkt, dogma diktature proleterijata. Pitanje glasi: da li je socijalizam »otišao« jer je postao istrošen historijski model, ili su ga njegovi privrženci iskompromitirali i učinili takvim. Po mome mišljenju i jedno i drugo. Sistem baziran na pogrešnoj ideologiji doći će prije ili kasnije u sukob sa samim sobom. S druge strane, sistem baziran na pravilnoj ideologiji, bez pravilne implementacije, doći će takođe u opasnost nestanka. Mada opet dolazimo do akutnog problema poopćavanja. O kojem socijalizmu govorimo kada govorimo o »našem« socijalizmu. Zašto je on »naš«? Zato što postoje i »njihovi«. Naš je jer se razlikuje od njihovog. I u toj tačci dolazi do zbrka u diskusijama oko socijalizma. Socionostalgičari posežu za argumentom »dobrosti« našega socijalizma primerjalnom metodom, tj. upoređivanja s »njihovim«. Tj. njihov (recimo ruski, albanski) je bio monstruozan, zato je naš bio dobar. Mada argument nije potpuno bez vrijednosti, jer je de facto postojala razlika između socijalizama, zagovornici takvog stajališta bi motrali uvažiti osjetljivost »žrtava« socijalizma. Morali bi na prvom mjestu priznati da postoje »žrtve socijalizma«, pa tek onda opletati s tezom o razlici među socijalizmima. Morali bi najprije pobrojati sve minuse, a njih itekako ima, jer je ideološka zapjenjenost tvrditi da je sve s nečim u redu, a u isto vrijeme to je otišlo u nepovratnu prošlost. Pitanje socijalizma treba deideologizirati pa iz te deideologizirane perspektive govoriti o prošlosti, ali takođe i o sadašnjosti i budućnosti. Jer kao što su »socijalisti« u periodu našega socijalizma ideologizirali ideju socijalizma za vlastite političke projekte na isti način
su antisocijalisti, koji su manje više prefarbani »socijalisti« (recimo Milošević, Tuđman, oni mi prvi ispadoše iz memorije) ideologizirali pitanje socijalizma za nacionalističke projekte.

Bošnjaci su metodom copy-paste krenli istim stopama. Sav politički trud i inovacija bošnjačkih političara sastoji se u tome da stvore dojam kako to nije istina. Ideologija etnije je dominantna sila koja vlada na balkanskim prostorima. Na razmeđi velikih historijskih događaja devedesetih, padom željezne zasvjese, Bošnjaci su se zatekli istoj ideologiji kojoj su se zatekli i drugi: ideologiji nacije. Nacija je univerzalizirana, tj. prihvatila se kao spasonosna kategorija. U suštini riječ je o novoj historijskoj prijevari. Starim metodama ideologizacije, gdje je nacija učinjena vrhovnom ideologijom, historija je vraćena na početak. Bolje reći ostalo se na istom jestu. U suštini samo jedna ideologija je zamijenjena drugom. Ideologija diktature proleterijata, kao univerzalne zajednice radničkog sloja, zamijenjena je ideologijom nacije. Začarani krug.

No, malo bih išao i u detalje. Po mome mišljenju najveći minusi »našega« socijalizma bili su Goli Otok, antivjerska usmjerenost, ideologiziranost, ukidanje demokracije. U Crnoj knjizi komunizma predstavljen je kao kriminalni sistem koji je počinio zlodjela protiv čovječnosti (odnio je blizu 100 miliona ljudi). I prema autorima knjige protagoniste bi trebalo tretirati kao ratne zločince. Možda. Mada ako bi smo definiciju ratnog zločinca prihvatili tako labavo cijela historija bi bila zbir ratnih zločina.

Spisak minusa našega socijalizma vjerovatno nije konačan. Jedno od ključnih neriješenih pitanja »našega« socijalizma je po mome mišljenju sahranilo zajedničku državu. To je nacionalno pitanje. Metodologija stavljanja neriješenih pitanja u zamrzivač dala je krvave rezultate. Ignoriranje nacionalnoga u bivšoj državi je bio modus operendi, a u isto vrijeme država je pravno-formalno bila zbir različitih nacija. Paradosk koji je doveo do krvavog raspleta. Da je nacionalno ideologizirano (kada je to pitanje ispalo iz zamrzivača), tj. da su umjesto »diktature proleterijata« stupile na scenu nacionalne idelogije nije nikakvo vizionarstvo bivših socijalističkih vlastodržaca. Vizionarstvo bi bilo repriječiti takve scenarije.

Kao dijete »našega« socijalizma opet na svoj način vučem nostalgične uspomene. Upravo to, individualne emocije, tj. individualni svjetovi ukopani u vlastitu sudbinu je ono što izmiče svakoj sociološkoj analizi. Sjećam se kada su me jednom pozvali u SUP da me je na vratima sačekao »komunista« Sejo koji me je sav usplahiren, a u isto vrijeme s prikrivenom dozom poštovanja, uveo u jednu prostoriju. Umjesto polomljenih rebara, Sejo me je ispratio do vrata skoro s divljenjem. To je bio »naš« tip socijalizma. Bio je to socijalizam koji je odlazio. Koji se de facto istrošio. Iza ugla su čekali mešetari s nacionalnim zastavama, s korpom novih iluzija.

______________

PS: Plusevi našega socijalizma po meni bili su: ekonomski razvoj države, bratstvo-jedinstvo, međunarodna reputacija države,... svaka stavka rabi fusnotu, mada ugrubo, tako mislim

11.04.2018.

POLITIKA

Kaže izreka, ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom.

Nije da sam se uvalio u politiku, onu na koju odmah pomislimo, lokalnu, državnu, kakvugod, izbori, kandidati, platforme, honorari, već onako rekao bih tek neka usputna misao u proljeće, dok kiša rominja (možda opušten, zbog proljeća, koje opušta, zbog toga što zima zateže) i dok život teče tako da ti može priuštiti takvo zadovoljstvo da na taj način razmišljaš o takvoj misli. Dakle, odmah naiđeš, kao i svaki puta kada definiraš, ili misliš da definiraš nešto, na terminološke uzbrdice i nizbrdice, zakučice, nejasnosti, dvosmislenosti, besmislenosti i sl. Dakle, nije politika, samo općinskog nivoa, ili kantonaknog ili kakvi već nivoi postoje, politika je, evo, odmah, tu na tom mjestu pitanje zašto postoje ti nivoi, ili da li bi bilo bolje da ih ima manje, ili možda čak više. Politika je, dakle, pitanje, a ne odgovor, jer odgovor je već ideologija, tj. baš ono što se zove općinska ili državna politika, tj. zacementirana, ili lažnim perjem nakićena univerzalnost, zauvjeknost, jedinost… Evo, ako se ovo što pišem može nazvati politikom, onda sam ja za ovu vrstu politike, tj. onda je tačno da ako ti pustiš politiku, ne znači da će ona pustiti tebe, ne znači da ako se ne baviš politikom da se uistinu ne baviš, jer se politikom itekako baviš baš kad se ne baviš, pretpostavljam da se zna šta sam mislio reći …

Nebaviti se politikom je lažni komfor kojega sebi možeš priuštiti kao recimo kredit za kojega znaš da ćeš ga jednom dobro iskihati.

Dakle, pitanje je samo kako ćeš se baviti politikom, svjesno, nesvjesno, i kakav efekat ćeš postići. Je li ti stalo do efekta, hoćeš li se baviti zbog efekta, hoćeš li veći efekat postići ne bavljenjem, tj. nekom vrstom aktivne pasivnosti, ili pač pasivnom aktivnošću (na koji način se uglavnom bave opštinski, kantolnani i ostali službeni nivoi). Jasno je, dakle, iz svih ovih pitanja da je politika nekako duboka kulturno-civilizacijska filozofska i religiozna činjenica. Arsistotel je prije nekih 2300 godina proniknuo u bit politike kao apriorne univerzalnosti, sveprisutnosti, ljudske determiniranosti, transcedentalnosti. Nema sumnje da je tako. Ne možemo iz politike, i svaka tvrdnja o nepolitičnosti je ideološka floskula, naivna ili zlonamjerna, jer bez politike nema ljudskosti, jer ljudskost svaki puta određuješ političnošću, socijabilnošću, društvenošću. Nije li poslanik Muhammed alejhis-selam rekao da je namaz obavljen u džematu (čitaj političkom entitetu muslimanske univerzalne i globalne zajednice zvane ummet) vrijedniji za 25 i/li 27 stepeni. Dakle, politika. Nije li baš političko pitanje o suštinskoj slabosti formalnih političkih jedinica lokalnog i globalnog nivoa muslimanske zajednice univerzalno političko pitanje. Nisu li se žrtve u srebreničkom pokolju bavile politikom, na način koji ih je koštao
života, tj. aktivnom pasivnošću naslijeđenom kroz tradiciju vjekova pripadavši kulturnoj zajednici koja se drži za poligon vampira odabranih naroda. Jeste, bavio se je politikom i njegova smrt je čak obični politički akt koji je zbog zorenja historije kao neke istinske metodološke i dijalektičke činjenice dovela do sudskih procesa i kazni.

Nije li ćutanje, dok stojiš u redu u uredu za scijalno i znaš i vidiš kako se dešavaju mučke i prekoreda ubacivanja, bavljenje politikom. Jesi li pomislio, kad si zažmirio, predao se, prigrlio komformizam, čitaj kukavičluk, da ćeš jednoga dana dobiti račun za to, s pridodatim astronomskim kamatama. Je li drsko da kažem, onaj račun koji su platili šehidi iz Žepe, ili Gaze (eh sad i taj pojam, jesi li šehid i onda kada si postao žrtva samoga sebe). Politika dakle, jeste širok i univerzalan pojam koji se duboko prepliće s moralom. Kad bolje pogledamo vidjećemo duboku isprepletenost i mehanicističnost u političkoj sferi. Duboku kauzalnost koja nam izmiče, ili pred kojom svjesno zatvaramo oči. Ili pred kojom naivno glumatamo i pilimo neupotrebljive i ispuhle fraze sve s ciljem zamagljivanja i fesada. Dakle, fesad je politika. Kao što je rat nastavak politike oružjem, tako je i fesad kao oblik politike ubijanje bez oružja.

23.01.2018.

VEHABIJE

Nedavno mi se prijatelj naljutio na mene jer nisam htio da vičem na vehabije. Ne znam više koji su bili, možda isilovci. Pitao me je šta ja mislim o njima, ja sam mu odgovorio da »nemam definirano mišljenje«. Smiješno je sve skupa bilo, na kraju pa žalosno, jer je on zaključio da sam ja »isilovac« i naše prijateljstvo se neočekivano završilo.

Hm, poslije sam se sam pitao zašto mu nisam odgovorio. Vjerovatno, zbog toga što me isprovocirala nevjerovatna lahkoća pojednostavljivanja. Ili je u pitanju to da mi se ne iznosi mišljenje pred ljudima kojima je sve jasno, ili unaprijed znaju da su u pravu. Vjerovatno, i zbog toga što bih njega prvo morao proglasiti vehabijom, pa onda dalje nastaviti s »formiranjem svoga mišljenja«. Jedna od stvari koja me nervira je ta da se prestalo vjerovati kako postoje obrijane vehabije. Učvrstio se nepobitni stereotip (a stereotipi su svi nepobitni, jer ostereotipiziranim ljudima dokazi nisu bitni) da su vehabije samo s bradama.

Tako imamo cirkus gdje bi sve bilo dobro da bi bio samo to. Imamo zapravo sumoran, patetičan i u isto vrijeme vulgaran show u kome moj poznanik s posebnim akcentom razvlači termin »selefija« i pokušava mi objasniti kako sam ja dobar, jer nisam to. A ubjeđen sam da je negdje na Pinku pokupio tu riječ koja odgovara trenutnom njegovom ideološkom raspoloženju.

Tako je jedna zajednica odjednom postala ultimantivno dobra institucija. Potrebno ju je samo porediti s vehabijama i jadni folk odmah legne pod sto. Zaboravi na bitnu stvar da nije baš nužno dovoditi je u komparativnu vezu s vehabijama. Tako obrijane vehabije dobiju bjanko povjerenje društvene zajednice i mogu svojim gusjenicama da oru do mile volje. I oru. Nije li podlo da upreš prstom u nekoga i izvučeš korist u situaciji kada je društveno raspoloženje naelektrisano protiv onoga u koga upireš prstom. Možda onaj u koga si upro prstom uistinu ne valja, ali valjaš li ti. Jesi li ti pravi samo zato što si upro prstom u nevaljalog, i je li nečija nevaljaština automatski tebe učinila dobrim. Opet smo tamo. Kad se historija ponavlja do iznemoglosti.

Baš nedavno na Prešernovom trgu prilazi mi Ibrahim s bradom do pasa, nazva selam i ja mu odgovorim. Rukujem se s njim, bez ikakvog prkosa, ali i bez trunka osjećaja za trenutno javno rasploženje. Nastavio sam svojim putem i na momenta sam premotao film da u stvari ja i Ibrahim niti ne komuniciramo nešto više osim tačno to - slučajni susret u kome on mene akceptira kao muslimana i ja na isti način uzvratim. 

Zar je to malo?

09.01.2018.

TARIK RAMADAN

Pročitah članak od Mimi, koji je objavljen hihaj kad.

Sjetih se knjige koja stoji u mojoj polici, koju nisam nikada otvorio da pročitam (unutra je čak i posveta).

Američki Time je, kaže Mimi, Tarika uvrstio među stotinu najutjecajnih zemljana.

Hm, »islamski teolog« postao je zanimljivost. Sama Mimi je uplela svoju nit u mustru. Naravno, sračuntao. Jer koga briga za neutjecajnim zemljanima. Nekako tako. Mada je ne krivim, jer bilo bi licmejerno.

I šta se tu ima reći. Zapad je rodio Tarika Ramadana, Zapad ga i sahranjuje. Kad s đavolom tikve sadši o glavu ti se razbijaju. No, baš ta nota daje tragičnosti vrlinu. Jer mnogo lakše je ignorirati đavola. Ali, onda oduzmeš sebi šansu za ultimativnu pobjedu.

Možda sam baš zbog te enigme uzeo da napišem ovih par redova.

Nemam FB profil, inače sad bih bio na spisku onih koji…

Baš u tom grmu leži jež! Nije upće bitno gdje bih ja bio, ništa nije bitno kad u medijima koji su od tebe načinili zanimljivost (zbog sebe) »procuri« da si »seksualni napasnik«. Baš tada te mediji ne budu ispljunuli. Jer postaješ još veća zanimljivost.

Moram reći, žao mi je, sve skupa je kao što reče Mimi »gnjilo«. Ko gnjila jaja. Tarika nisam poznavao, nikada ga nisam sreo, ništa nisam od njega pročitao, samo sam o njemu čuo, uglavnom zanimljive stvari, a osjećam da mi ga je nekako žao. Ne znam zašto. Vjerovatno nas veže neka nevidljiva metafizična nit (koja vezuje sve ljude, samo da nisu toga svjesni, i tu dolazimo do pojmovaa čovječanstva i čovječnosti). Žao mi je Tarika Ramadana. Da imam FB najverovatnije bih izrazio svoju podršku onima koji misle da je nevin…

A je li nevin? Zvuči cinično pa ipak da kažem- zato postoji Bog. Ili - za to postoji Bog.

02.12.2017.

***

Ultra-zvuk je pkazao da imam najmanje dva kamena u žučnom mjehuru, 2,5 cm veličina. Upalu žučnog mjehura i zadebljanje zida žučnog mjehura 7 mm.

Odmah sam zatražio servis kibernetičkog amidže Gugla i imaš šta vidjeti. Nije se igrati. Možeš umrijeti dok si rekao šta je bilo.

Džaba tebi što si uštekan na renomirani zdravstveni sistem, ako se sam ne pobrineš za sebe. A pitanje je i jesi li? Mislim, taj sistem koji iz bosanske perspektive mora izgledati vajni, vanzemaljski. Neću da ulazim u to kako je i zašto bosanski zdravstveni sistem došao na slab glas, ali ja lično nisam imao loša iskustva s njim.

Sad me je sudbina gurnula da se suočim sa takvim sistemom na »truhlom« Zapadu. Kao da me neki vrag tjerao, da se pored sve te agonije još bavim antroploškim istraživanjem i povlačim paralele između »nas« i »njih« (mada mi iskreno nije više jasno gdje sam spadam, - u »nas« ili »njih«.)

Bilo kako bilo, u jedno sam siguran. Zdravstveni sistem je najveći mjeritelj civilizacijskog nivoa jedne zajednice. Jednostavno rečeno: uđi u bolnicu pa ćeš znati u kakvom društvu se nalaziš.

Sestrica na oknu me je pogledala pogledom koji mi se nije svidio. Dala mi je neki pamflet na kome je napravljena neka klasifikacija primanja prema stepenu nužnosti, odnoso opasnosti. Mene je, po nekoj svojoj logici, stavila u »zelenu« kategoriju. Prevedeno u dužinu čekanja predamnom su se prostirala još duga četiri sahata.

Na jednom prijemnom oknu je stajalo uokvireno: U slučaju nužde pozvaćemo policiju. Zanimljiva poruka. Ako ne budete mirni (u svome bolu) može vam se desiti da završite umjesto u ambualnti na nekom drugom mjestu. Ako se onesvjestite ili vam jako pozlije onda ste oprošteni svake sumnje u vaše namjere. A ako nam na rukama umrete onda ste nas nepobitno zadužili za osjećaj krivnje. Dakle. (Surova neka poruka).

Smjestivši sebe među navedene parametre razumio sam dublje značenje neblagonaklonog pogleda plavuše s druge strane.

Ali, bio sam strpljiv. Vjerujte mi. Razumijem i ja njih. Razumijem napetost situacije, nekontrolisanost patnje, suočavanje sa samim sobom u malehnosti, jadu i bolu… Razumijem taj stage na kome se igra stvarna drama, sa stvarnim glumcima, sa stvarnim pokretima, sa potpuno stvarnim grimasama i izrazima tijela. Nema ništa patvoreno. Sve je stvarno. I ta ogoljela amtomsfera, nekako čista od pretvaranja, nekako jasna i stvarna, nekako nenakićena i nekako neglamurozna, čudno, kao da sam se osjećao svoj na svome.

Dakle, napravio sam odstupnicu prema eventualnoj nestrpljivosti, ali onda je strpljene popustilo kad sam vidio da je žena iz »plave« kategorije, znači iza mene ušla prije mene.

Prišao sam oknu i rekao plavuši da me je kao prvo stavila u pogrešnu kategoriju, i to će nalazi pokazati, a kao drugo neprihvatljivo je da se primi pacijent koji je stajao iza mene. Pošto ovaj narod ne voli da sebe vidi kao dio Balkana, spomenuo sam taj jadni toponim da bih je potsjetio na nedopustivu nedosljednost.

Ne znam da li je moja reakcija na oknu utjecala ali sam ubrzo prozvan.

Malo zatim došla je ista plavuša i uzela mi krv, bez riječi.


Stariji postovi

<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
24091

Powered by Blogger.ba